milord 55

subota, 31.03.2007.

Slutnja

U slutnu, vlažnu noć s juga obasja mjesec, i zađe u dangubu i skitnju.

Da zemljom ravna što je nejednako.

Tko je u polju, u lovu, tko putuje, neka je kao struna i neka vjeruje da se smanjuje muka njegova.

srijeda, 28.03.2007.

Pod okom


Svakoga trena i kraj je moguć ovom životu kojim se moćno vlada.

Obilno blista žrtva tvoja našoj nemoći, u svakoj vodi zrcali ista rana i lista stosjek bodež noći.

A dražest lica propada, uz malo dobrih vijesti.

Živimo surovo gladni, grudi golih prema nebu, otkritih misli, nedovršeni vječno, i pod okom.

nedjelja, 25.03.2007.

Plima


Prvi su znaci plime: diže se more, ljubeći niska mjesta, i miris juga razgoni san nad vodama.

Ti činiš isto: pobjedi nalik, nalik moru, učvršćuješ mi svjetlila životu, kad ludi vali ljube sebe, od jutra pa do večeri.

Gdje si, kad nisam s tobom?

Pod svjetlom svijeta borim se s ljepotom!

Sve prije mene puni me životom!

srijeda, 21.03.2007.

Silazak


Gospodin je napustio vrt, sišao je niz goru, i njegova je borba presahla u sva četiri vjetra.

Vojska je cvala na križanjima, i nemir, dolje u gradu, prelijevao se ulicama.

Ptice u seobi čemerne među maslinama nađoše očajnike, koji su znali put, a nisu znali putovati.

Jednako su se plašili svi, pod svim krpama, prateći ga i štujući u bijesu.

Nedostajalo je kruha tih dana, vremena bivahu gora, a sve je više trublji, i svake je nevolje.

Najbolje da se završi brzo što se i mora dogoditi.

ponedjeljak, 19.03.2007.

Nada


Od onog vremena, od izbavljenja, promiču tvoje riječi trgovima, i po dubinama ljudskim nastanjuju se kao muzika.

Sad su i putovi utočišta, i zadnje kuće pune nade; sve si rekao životom patnika, o nama si govorio.

Da bih te čuo, stišavam puti mi bijedu, u muklom slijedu tragam jutrom, da bih naučio.

A ti još podnosiš trud moj, kao što jesi i nosio, da bi mi život darovao.

srijeda, 14.03.2007.

Krila


Na dva se krila upire čovjek nada zemlju: na dan i noć.

Slušaš li njihov lepet prema kraju, slutiš li to sveznanje što živog ne izuzimlje?

Nijedna vrata neće mu odoljeti.

ponedjeljak, 12.03.2007.

Pravda


Sad sam u dobi suca, i sedmi dan mi dolazi, a drhtim još od služenja.

Dok svijeća moja dogorijeva, ničem se mišlju dosegnutom još nisam kadar dati.

Jer sav sam ja tek jedan na svijetu, a pun je svijet, i puna zemlja, jedino drugih, i inih, i ostalih.

A pravda je straža u srcu, ne u mislima; došaptava se s vječnošću.

Kad meni sude, da budem posut božanskom njenom svjetlošću.

Obraćenje


U sjeni zrele dobi načinio sam splav, i naumio prijeći tu rijeku iskušenja.

Vidio sam jasno da moja torba trune, i zemno blago u njoj bijaše sve sam jad, a srce, hladno još, uz djela ruku mojih i moje žrtvovanje.

Kad svakom od nas ispuni se mjera, da njega vidim hodati po vodi.

U tvrdom srcu da uzavre vjera, videći mene putem ka slobodi.

nedjelja, 11.03.2007.

Čežnja


Kad me iskušavaš, svaki dan na pragu, ja, Stvoritelju, ne znam da li to izlazim ili ulazim; dvojim na stazama.

O Izvorna osobo, zašto me još, i tako moćno, opsjedaju demoni slave, slobode i bogatstva?

U ovom svijetu, gdje nam se mučno premeću sudbine, kao čaše na stolu, gdje svatko bučno sudi samo po svojim očima, prihvaća po svom bolu, čime je moja duša sapeta ako ne stegama htijenja?

Čeznem li ja to za tobom, dobri moj Bože, čineći sve u nadi, kad svoju volju, i višu volju od moje, varkom nadvladavam?

četvrtak, 08.03.2007.

Sanje


Klonite se, nebrojeni, padanja u san, jer taj je narkotičan, u snu se teško opire nedovršena duša.

Ako su snovi život, onda vi bdite, i otuda vam umor; ako su snovi život, onda vi zrite daleko, i truje vas bol.

Osmjelite se na postajama, zavirite u zvijezde: one bdiju eterično i vječno mirujući.

Nemojte lutati nečisti od žaljenja, otežali od jala, ostarjeli od prerane nade: pružite ruku dnu!

Vratite se u svoju pustinju, tamo vri dan, prebolite sebe: ne živite u snu!

Život je san!

srijeda, 07.03.2007.

Uspon

Milošću tvojom nesretan, ja prtim svoj križ.

Dok gazim usponima svom uporu i nadi, jednako mamno mirišu sve mi staze, i još mi pale plaha svjetla klatež i pustolovi.

Stoput pripete misli uzmiču lice tvoje, dobri Kriste.

Kao ovca vucihodom, zapinjem lakim sramom, i nadnosim okove nad ponor što imam preletjeti.