A ti?

Ako mene budu pitali nešto o tome, ja znam što ću reći.

Jesam. I to ne jednom. Jesam - i to će biti to što ću reći. I neću ni pod najstrašnijim prijetnjama na ulici prokazati njega, njega ili njega, a njega ipak ne. Neću nasjesti pa prstom upirati po kalendarima ni otkad ni dokad, ni kome u inat, ni na kojem meridijanu, ni za čiji račun (a još manje za koliko čijih suza).

Neću reći ništa o tome kako je bilo hladno, žuljavo i krvavo i koliko puta gipsano i kako dugo i koliko tamno crno. Neću reći ni tko je čiju djecu nosio, a tko čiju nikad nije ponio, ni tko se zbog čijih preuskih zdjelica nikad nije rodio, ni tko je to zauvijek pamtio, a tko je ipak jednom (sam sebi) oprostio.

Ni vagati neću koliko su paketići dobrote s čije strane bili teži, ni na čiju je stranu prevagnulo (nakraju), ni tko se tome kroz suze smijao, ni tko je kome rekao – Volim te, a tko kome – Mislio sam da te volim (ali ipak ne).

A ono koliko je trebalo da progledam plavo i žuto i crveno, neću reći ni to. To je samo moja stvar. Reći ću samo - Jesam. Prešutjet ću tko je čije bez pitanja uzimao, tko je kome objeručke davao, tko je više popuštao, čije je bilo oteto i tko je tvrdio da je sve (baš sve) njegovo.

Reći ću samo – Jesam, i to ne jednom. I reći ću da nikada ništa nije bilo ljepše, ni toplije ni ljudskije, ni da sama sebi nikad nisam bila bliža. I tu nema mjesta žaljenju. I reći ću da bih opet, da ću opet, da sam opet. I još ću reći da ništa što smo sami dali nije oteto jer, ako je išta pošteno, onda je pošteno to reći.

A ti? Što ćeš ti reći?