Ono što smo izgubili u vatri (Alisa IV)

Nikad ne bih priznala da nisam izašla iz kuće 126 dana. Oni koji su svjedočili kunu se da je bilo tako. Ne vjerujem. Ne želim vjerovati. Trsila sam se da živim dan po dan, ali gadovi su prolazili prebrzo da bi ih stizala. Gubila sam ih uzaludno na slaganje niske natrag u cjelinu nakon što bi me mrak ko sitne perle rasuo po podu. Trošila sam ih na skupljanje snage za noćne bitke. Tamo iza ponoći, kada se život u našoj kući obično smirio i nakon što se ugasio i posljednji proizvođač buke, iz tišine su izlazili demoni. Pljuvali me i vrištali u lice. Umrijet ćeš. Tvoje će dijete umrijeti. Umrijet će svi koje voliš i koje si ikada voljela. Dogodit će se nešto tako strašno da to nitko od tvojih najmilijih neće preživjeti. Dijete će ti iz vrtića ugrabiti pedofil, majku će ti na zebri pregaziti pijani vozač, ubit će te grom, struja, zmija, zmaj, ako samo otvoriš usta progutat ćeš stršljana, strušit će se zgrada, možda i cijeli kvart propadne u zemlju, zagutit ćeš se u zalogaju žemlje, utopiti se u žlici vode, izgorjet ćeš i sve će tvoje izgorjeti s tobom.

Mali vojnici odrađivali su poslove oko djeteta, vrtića, ležeće babe, nabavke namirnica. Trudili su se svojski, potkupljivanjem, nagodbama, ucjenama ne bi li me izvukli iz kuće, upogonili, skinuli teret koji sam bila sa svojih leđa. Znam da je to za sve bio naporan period. Mučan. Svakako, u mojoj obitelji ni danas se o tome ne govori, a ako se i govori to je uvijek onako sa sramom, ispod glasa.

Alisa je dio sranja preuzela na sebe. Tjerala me riječima, zagrljajima, šamarima da se presvučem iz pidžame, da jedem, pijem, perem se. Tjerala me da govorim. One glupe stvare, obične, svakodnevne. A ja sam uporno tupila o bolima i strahovima i uvjeravala je da me ostavi na miru, da sam ja odsad takva i da to sve skupa nikada neće proći.

Međutim, kad je svima već bila puna kapa mene i moje nesreće, život je sam učinio da se stvar pokrene. U nekom čudnom smjeru, ne baš dobrom, ali gibajućem.



Slušaj, nećemo se vidjeti neko vrijeme.

Kako misliš?

Mene neće biti.

Kako misliš?

Idem sljedeći tjedan u bolnicu srediti ono sranje na leđima. Ležat ću par dana gore, a onda još par dana doma. Tako da... neće me biti neko vrijeme.

Hm...

Nećemo se vidjeti tjedan dva. Osim ako...

Kaj?

Osim ako ti ne odlučiš izaći iz kuće.

Hm...

Kaj?

Podlo.

Znam, al tako je kako je. Onda?

Vidjet ćemo.

Sjećaš se još uvijek kako doći do moje kuće? Ideš prema istoku i onda...

Ne seri.