Malo tmurna tema, priznajem, ali na ovo me ponukala informacija s radija usred nedjeljog roštilja kod prijatelja: naime, pojavila se neka sasvim nova bakterija u voću i povrću. Dosad je u Njemačkoj od nje umrlo deset ljudi, a ne zna se kako će se virus dalje širiti.
Ta me vijest potpuno šokirala, jer sam mislila, onako naivno, da su piletina i svinjetina temeljni problem... Sada ispada da se voće i povrće iz organskog uzgoja hrani stajskim gnojivom ili čime već ( ja sam samo običan, neobrazovan kupac ), a ta smrtonosna bakterija živi ondje.
Osobe su uglavnom ženskog spola, ali od te je bakterije preminula i jedna tridesetogodišnjakinja.... Ups! Pa to sam mogla biti ja. Zato me zanima, u ovo brzo, galopirajuće vrijeme koji je moj posljednji dan? Kako Štulić kaže: Obrati pažnju na posljednju stvar. Jednom sam negdje pročitala kako mi ne možemo znati što je posljednja stvar, ali mislim da to postaje sve realnije.
Od te su se bakterije zarazile tisuće ljudi, ali sada znanstvenici nastoje otkriti zašto su baš ove osobe preminule. Pih, opet taj prst sudbine i faktor vjerojatnosti upakiran u imunitet i slučajnost.
Danas mi baš i nije do toga.

Napokon je kod obje moje kujice završila faza tjeranja. Jedna je Milica, starija je, druga je Borica i ovo joj je bilo prvo tjeranje.
Milica je već imala jedan okot, bilo je prestresno i nikako mi nije polazilo udomiti štence. Taman kada je sve to prošlo, počela se tjerati Borica. Okolnost koja otežava situaciju nalazi se u činjenici da živim na selu i mještani nemirne mužjake privučene mirisima kuje koja se tjera uredno puštaju na slobodu. Ipak, kad odvrtim film, bilo je slično i dok smo živjeli u gradu, vlasnici muških pasa puštaju svoje pse, a cijelo vrijeme sugerira se sterilizacija kujica. A gdje je tu odgovornost vlasnika mužjaka, bilo da se radi o psu ili primjerice mački?
Prije osam dana sterilizirala sam Milicu, bilo je prestrašno gledati kako je dva dana omamljeno ležala u svojoj košarici. Bila sam uvjerena kako ipak odustajem od sterilizacije Borice, ali tada su nastupili plodni dani u kojima je kujica spolno zrela za parenje. Čuvala sam je u kući, ali mužjaci su uporno preskakivali ogradu, jedan je čak uspio razmaknuti živicu i nasilno je ušao u vrt. Noćima su cvilili, skrivali su se ispod auta, cijelo selo bilo je pod opsadom razdraganih mužjaka, jer paralelno se tjeralo još desetak ženki. Da li se itko pitao gdje mu je pas danima, da li je žedan, gladan, a poznato je da za vrijeme tjeranja životinja vidno izgubi na kilaži? Da li se itko pitao kako je tim ljudima koji imaju kujice ili mace, dođe li im da tog njihovog psa zadave golim rukama? I meni moji psi znaju odlutati u okolna polja, ali ako primijetim da ih nema duže od 15 minuta- hop na biciklu i tražim ih kako bi ih vratila kući.
Nakon čišćenja zapišane ograde, razmatranja štete vezano za ogradu, emocionalnog udaljavanja od Borice za vrijeme tjeranja, sutra odlazim veterinaru kako bi Milici skinuo konce, a procijenio kada je najbolje sterilizirati drugog ljubimca. Milica je sada dobro, ali primjećujem agresivniju crtu kod nje što ne mora biti nužno loše. I dalje je velika maza.
Unaprijed sam tužna radi Borice koja u osmom mjesecu života mora pod nož, ali još sam više razočarana vlasnicima ljubimaca koji to nisu.