Pitam se shta ce mi se josh desiti.
Poceo sam da pishem ovaj tuzni blog, i tamak kad sam otprilike privodio kraju pisanje istog, stgla mi je poruka, a kako je telefon bio blizu racunara, uspio je nekako poslati poruku racunaru da pritisne onaj IKSIC u gornjem desnom uglu bworsera i ugasi mi explorer.
Vrlo interesantno...
Danashnji dan je zaista cudan. Prvo sam neispavan i mamuran od sinocnjeg posla i vina kojim sam ga pokusavao uciniti zanimljivijim morao ustati kako bih otisao na groblje. jednoj mojoj drugarici iz srednje skole je umro otac. Uvijek sam se jezio ot takvih situacija. situacija kad morash izjaviti saucesce osobi koji poznajesh, pogledati njegov bolni izraz lica, stisnuti ga za ruku, i potapsati po ramenu. Gori sluca je jedino kad te zagrli i pronadje trenutaK utjehe u tom zagrljaju. Zagrljaju koji je toliko bolan.
U takvim situacijama i meni malo hvali da zaplacem.
Otisli smo sa groblja i rijesili da prosetamo gradom. Nas nekoliko drugara iz srednje smo razgovarali o raznim stvarima, prisjecali se nekih momanata, i sve je licilo da ce se ono prvo veoma loshe raspoolozenje izgubiti i da ce ga sjecanje na neke zajednicki provedene trenuitke potisnuti.
I taman kad je trebalo da nastupi taj prelaz, moje raspolozenje je naglo vraceno na minimum.
Predamnom je stajala djevojka od nekih dvadesetak godina. Simpatican djevojcrak, pristojno obucena sa indexom u rukama. Vidio sam da ce mi se obratiti i trenutak prije nego je to uadila u glavi sam vracao slike, i premotavao film ne bih li se sjetio odkud je znam, ako je uopshte i poznajem.
Ne, nisam je poznavao, a dilemu je prekinula bash ona:
-Izvini, da nemash mozda da mi dash 10 centi, skupljam za hranu?
Prekid! Zashto bash meni? Zashto meni kojeg zaboli kad vidi i djecu, Rome, koji proseci skupljaju novac od kojeg bi trebalo da se prehrane, a ne djevojku koja bi mogla biti bilo ko od nas.
-Ja sam iz Niksica, a mam i tata nemaju da mi daju novac, pa ovako moram da skupljam, prekinula je moju zbunjenost.
-A shta studirash, upitah je dok sam rukom vadio novcanik iz dzepa.
-Ekonomiju u Podgorici a prosim ovdje na Cetinju kako me kolege sa fakulteta ne bi gledali i zezali.
U tom trenutku je bolje bilo da me je udarila necim tupim po glavi, nego shto me je zaustavila i ovo mi rekla. Ima slucajeva da se ljudi foliraju i traze novac za drogui ili alkohol, ali ovdje to nije bio slucaj. Cura nije imala ni jedan jedini manir osobe koja je sklona nekom od pomenutih poroka, a u ocima joj se osjecao stid i bol koji je trpjela dok mi je ovo saopstavala.
Dao sam joj neshto novca, i pozdravio je, ne zeleci je bilo shta vishe pitati, jer sam osjecao da bi je svako pitanje samo vise povrijedilo. Zahvalila se, i oborila pogled.
i kako sad da budem raspolozen? Kako pred cinjenicom da se ovo deshava ljudima koji su nashe komsije, rodjaci, prijatelji. Kako pred cinjenicom da sam prije par mjeseci sreo nastavnika iz jedne osnovne skole kako prebira po kontejneru ne bi li nashao neshto korisno? Kako ?
Gradove i fakultet koji studira sam izmislio, ne zeleci je tacnim podacima mozda neko prepozna.
|
nedjelja, 19.12.2004. 17:05 -
Komentar? (6) -
Ako ti se bas toliko svidja -
#
