topli zrak ili nešto drugo
|
dugo sam spavala. kad sam konačno otvorila oči, prošlo je dvadeset godina... prijatelj moj, zvat cemo ga oshke, jednom je bio čovjek, po zanimanju zidar. oshke i danas izgleda kao čovjek, čak i hoda kao i ostali ljudi, jede, brije se ko svi muskarci, ponekad igra nogomet, diše, pije ožujsko... stvarno je čovjekolik.. trudi se. oshke ima samo jedan problem. oshke nije čovjek. oshke je stroj. nitko ustvari nije siguran u kojem je trenutku pocela ta metamorfoza, no njen se ishod nikome ne sviđa. jednom sam mu rekla da je najbolji čovjek na svijetu, zaista sam to mislila. lijepo je zagrliti svog prijatelja, smijati se s njim, reći mu da je glupan, a da se ne naljuti, lijepo je pričati o stvarima, ljudima i situacijama u kojima smo se nekako našli, a o kojima nemamo s kim drugim raspraviti i analizirati vlastitu egzistenciju u vrtoglavo sitne detalje... da pocnes voljeti svaku vlas svoju i nos za koji misliš ponekad da je prevelik ili prste za koje misliš da su prekratki. nekidan sam mu rekla oshke, molim te, budi čovjek ponovno. oshke je u vojsci prošao najrazličitije tretmane ispiranja mozga i trenutno misli da je na vrhu svijeta, nedodirljiv.. oshke radi u elitnoj postrojbi hrvatske vojske i za par mjeseci ide u afganistan. čovjek može postati stroj samo u glavi. tijelo mu je još uvijek ranjivo. oshke priča o oklopnom vozilu... oklopno vozilo je metafora za njega i još četiri njegova prijatelja specijalca koji sa svojim puškama pokrivaju sve sektore i nitko im ništa ne može. predobro su uvježbani. oshke ne zna ni za što drugo osim za rat, ubijanja, automatsko i poluautomatsko oružje, noževe i suzavce.. oshke o svemu priča vojnim jezikom. oshke ne zna za život izvan vojnog života i spreman je u svakom trenutku ubiti čovjeka po nečijoj naredbi. da se vratim na početak. jednom je bio čovjek. ponekad mislim da ima nade za njega, možda u onim trenucima kad se zagrlimo nakon što se vrati nakon mjesec dana valjanja po blatu, trčanja i do sedamdeset km dnevno i vježbi uletavanja u objekte neke i kvazi spašavanja civila u vrijeme talačke krize. svaka se nada brzo raspline, čak i prije nego se instalira u mojim mislima.. samo proleti kraj nas.. oshke voli svoje prijatelje. napravio bi za njih sve na svijetu. oni ne znaju kako da mu pomognu. oni mu ne mogu pomoći. on ne želi da mu pomognu. oshke misli da je ispravan taj život kojim on živi. ne shvaća da nema kontakt s realnim svijetom. oshke ne shvaća da nije oklopno vozilo. da nije svemoguć i da je ranjiv poput svih. oshke se neće vratiti iz afganistana, bojim se... rekao mi je jednom...znas kako piše u toplom zraku.. "o, zablude li, smatrati život čudesnim darom.. život je razdražujuća besanica materije, bezumni boj za vlastiti kraj!" to je bilo prije oklopnog vozila. kad smo čitali popovića, slamniga i bukowskog. nisam vidjela da vodi oklopnom vozilu.. želim natrag svog prijatelja. želim ga pogledati u oči i vidjeti želju za životom, želim da sve ponovno bude kako je i bilo. neka ponovno bude zidar. samo da je čovjek. čekam. da se vrati. davno sam čitala godota. i njega su čekali. vladimir i estragon. nisu ga dočekali. oni su se uvijek sasvim dobro snalazili kad su bili zajedno. uvijek su pronašli nešto.....barem nešto..... tako da barem ponekad, u nekom trenutku, nevažno kako kratkom, imaju dojam da žive. ne želim se zadovoljiti dojmom života. |
