metamistika
|
prožet onim kao tim, kao donja strana gljivinog klobuka, kao beskrajna u sebe nastavljajuća harmonika, a opet živ i sav, vodeni dim, tečem bez otpora, viskoznosti, kohezije ili adhezije, sasvim iznutra pa prema tome potpuno izvana. nebom okružen nebo okružujem. bez arogancije, bez poniznosti, bez objekta o koji bih se mogao okrznuti ili morao zaobići. predan, prezauzet, sam svoja ambakaža, beskrajna babuška, iznutra nevidljiv, izvana nesaglediv, nemam što razumjeti, vidim sa svih strana. kako da ti pomognem, kako da ti kažem, riječi koje ti šapćem na uho nisu one koje sam ti poslao ustima. kako da te dotaknem bez namjere da te dotaknem? tvoja koža želi da je dodirnem, inače bi mi ruka prošla kroz nju. mora da me tvoje oči vide, ali ja ne znam kakav ti se prikazujem. ako lebdimo previsoko, ne osjećamo kretanje zemlje, ako smo čvrsto uzemljeni, imamo dojam da oblaci samo prolaze, a munje su preekstatične jer nismo na njihovu potencijalu. vjetar prejako puše, ionako ne bi čula što ti govorim. lomiš svijetlo na jedan način, ja na drugi, naše slike su različite jer sunce nakon tebe nije ono nakon mene. kako da ti pomognem kad ti kažem, koje riječi kako da kažem da ti pomognem, da ti šapnem na uho one koje nisam poslao ustima, da te dotaknem bez namjere da te dotaknem. da te dotaknem bez namjere da te dodirnem, ako to tvoja koža želi, ruka mi neće proći kroz nju. ako tvoje oči to žele, mora da me vide kako lebdim, ako im se tako prikazujem, zajedno s tobom letim previsoko da bih osjetio da se zemlja kreće, a prenisko da bi oblaci stali, uplašeni od munje priželjkujemo je, nošeni vjetrom koji zaglušuje ono što ti zato i ne govorim. odgrizem komad jabuke koju jedeš, ali možda je slađi ili kiseliji od ostatka, osjećajući tvoj jezik ne osjećam što tvoj jezik osjeća. natopljen Davor Slamnig |
elanless
|
bilo je pahuljica danas i kaze vlado da je gledao pahuljicu pod mikroskopom i slozili smo se odmah kako su krasne pahuljice te, savršene i prekrasne, kompleksne i nevjerojatno smirujuće i samo ih želiš gledati kako padaju ili su pale već u tvoju kosu ili na ruku koju si upravo izvadio iz džepa. otvorenih kišobrana s pogledom prema gore, dopustili smo im da nam padaju u oči, da nas škakljaju po trepavicama i hlade obraze. nestale su pahuljice. možda zbog proljeća. možda zbog sunca. možda zbog jabuke na grani koja je još uvijek cvijet. kazaljke neke jedne na zidu nekoliko stotina metara od sunčane baze pokazuju stalno pet do šest. jučer smo ih pomaknuli na deset i dvadeset. da se dugo ne zadržavamo na jednom mjestu. krovovi su mokri i ne da mi se danas misliti na tužne obronke, rascvjetale vrhunce i žute grane ispod prozora. u psihodeličnim vrtlozima svijesti ne tražim žutu granu, možda samo neku čvrstu. da se u mislima imam za što držati. čujemo bubnjeve i klavirske tipke. i glas je ugodan. ne znam jesam li spomenula već, ali bratec martin je samo pjesma, svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna. nemoj se previše vezati. neke čvorove je teško otplesti. ne tražim te nikad ništa, ali danas sam budna. ako mi kažeš da će biti u redu, možda ti i povjerujem. kad si već tu, da te pitam samo znaš li možda, gdje je moj flaster? |
sebastian
|
imam crveno pero. ne znam od koje je ptice. nekako zelim vjerovati da je od neke crvene. da nije umjetno. imala sam i balon, ali je puknuo. nema veze, imam još dva durexova s ne-diskriminiraj-nego-se-informiraj-koncerta i tri s rođendana. imam i svijeću, ali ne palim je jer je lijepa velika. imam i žuti bicikl, mislila sam da je super, ali mi je vp jeff objasnio da bicikl moj nije baš nešto. i pokvario sve. imam knjiga puno. puno je relativan pojam. ali ne znam koliko ih ima. volim ih gledati. volim da su tu. svaka je obilježila neki dio života. kratki dio. svaka me nosi nekim drugim ljudima, situacijama u magli ili jasnim i trijeznim. imam posudicu za olovke koja ima oči.. sama sam ih napravila. nalijepila. bile su nekad na kravama koje su bile moje papuče. u posudici nemam ni jednu olovku. imam samo penkala koja ne rade. imam slike s ljetovanja i prijatelje svoje na njima i kad ih gledam, kao da se sve to nikad nije dogodilo i kao da su na njima stranci koji su slučajno dio mog života. ali samo u nekim trenucima. imam stari vozni red. zeleni. volim vlakove. i sjećanja na večeri kad smo gledali zvijezde, a prsti su sami birali akorde za wild honey. imam krumpir jedan. i problema puno. jer sam bila na krivom mjestu kad su postavljali putokaze kraj ceste. nisam često u vlastitom tijelu, ali promatram sa strane. situaciju. hodam pored sebe, tebe, drveća, ograda, života i marelica na cesti. u podne |
