raj za umrle bubamare

- Iako sam više puta odlučila biti zen, to jednostavno ne pristaje mom karakteru pa mi svako malo, u stankama između meditacija, dođe da se poserem na cijeli svijet... da čučnem na planet i ispustim vilinsku prašinu iz dupeta o kojem će generacije i generacije pričati kao o... svjetskom čudu (vilinska prašina jer zen majstori ne seru, oni ispuštaju vjetrove sreće i zadovoljstva op.a). U zadnje vrijeme sam fascinirana ljudima koji pričaju o vremenu. Fasciniraju me ti mali ljudi koji se uvijek na nešto žale pa je ovaj puta vrijeme baš poslužilo jutarnjem povraćanju gluposti uz kavu. Koliko god često poklopila uši i glasno mantrala "Ti si zen, budi zen, zen je mir, zen je sreća", ne mogu ne čuti te male, piskutave glasiće. Vruće je. Sparno je. Kipuće je. Rastapam se. Umirem. Skočio mi tlak. Spustio se tlak. Hladno je. Kiša me smeta. Ne znam što obuć. Vrijeme je ludo. Kakvo je ovo ljeto? Samo snijeg fali. Nikad nije bilo tako.

Jebite se.

- Fali mi netko. Netko novi, netko kog još nisam upoznala, neko novo lice. Fali mi novi najbolji prijatelj koji neće imati veze sa svima ostalima. Netko kog svi ostali nikad neće uživo upoznati. Želim se jadati i plakati i pričati satima o svemu što mi je u glavi, a nemam kome jer ne želim biti naporna i plačipičkasta. I želim da moj novi prijatelj nema nikakvih problema, da bude savršeno normalan i da me uvijek sluša. I znam da su takvi odnosi nemogući, sebični i ružni, ali baš mi takav treba. Mislim da je vrijeme za imaginarnog prijatelja... ili više njih. Ovisi koliko će imati strpljenja sa mnom.

- Sjetila sam se da sam u početku ovdje objavljivala priče. Rastužila sam se nad činjenicom da već dugo nisam napisala priču. Možda bih trebala ako se uopće još sjećam kako se priče pišu.
Ma ovaj blog je zakurac. Da ne znam bolje, već bi ga sto puta izbrisala. I sebe skupa s njim.

Možda je vrijeme krivo?