|
Stajala sam na peronu u jednom drugom gradu i među nepoznatim licima tražila ono iz sjećanja.
Hodao je prema meni sa cvijećem u ruci, a ja sam se pravila da ga još uvijek ne vidim.
Nije to bilo cvijeće, nosio je smotane novine, pružio mi ruku pa podigao moj prenatrpan kofer i odveo me u stan.
Sjedila sam na starom, tamno zelenom naslonjaču. Nešto je palo na pod kad sam prebacila noge preko naslona za ruke.
-"Ne brini. Otprije je tako." rekao je i vratio ručku natrag na mjesto.
-"Spava mi se." rekla sam.
Razvukao je kauč i stavio plahtu preko. Smrzavala sam se i padala u rupu na sredini.
Zazvonio je telefon pokraj moje glave. Ušao je i javio se. Tiho je pričao, dugo. Uvijek je dugo i tiho pričao na telefon. Glasno se nasmijao.
-"Da, ovde je." rekao je.
-"Ma polako, bre... opušteno." i opet se nasmijao.
Pravila sam se da spavam i slušala kako priča. Pokušala pogoditi što onaj na drugoj strani linije govori.
Poklopio je, a ja sam polako otvorila oči.
-"Jesi gladna?"
-"Malo."
-"Ima salate."
Nikad nisam voljela povrće. Nikad me nitko nije mogao natjerati da stavim karfiol ili kelj u usta.
Njegove salate su bile fine. Jeli smo ih u tišini u 3 ujutro. On bi čitao novine, a ja bi gledala njega kako čita.
-"Oćeš pivu? Becks?"
-"Ako ćeš i ti."
Pili smo i gledali televiziju. Politika. On je na glas komentirao, malo se smijao, malo prigovarao. Objašnjavao mi tko je tko i što se događa u njegovoj zemlji.
Osjetila sam da me puca taj jedan Beck's. Željela sam da me odvede u krevet i zagrli.
-"Jesi za spavanje?" pitao je.
-"Gdje ću spavati?"
-"Gde hoćeš?"
-"Strah me spavati sama." lagala sam. Zapravo je to bila neka polu istina.
Ležali smo jedan pokraj drugog. Okrenuti jedan prema drugom.
Stavio je ruku na moj bok i mazio me. Približila sam se još više. Toliko da sam osjetila njegov dah na svom licu. Mirišao je na ocat od salate.
Imao je prekrasne usne. Pune i mekane. Jaku bradu koja me istovremeno škakljala i grebala, iritirala mi kožu.
Zaspala sam na njegovom ramenu. Probudila se na njegovoj ruci. Gledao me pa poljubio u čelo.
Nikad nisam htjela otići od njega. Htjela sam zauvijek ostati tamo, s njim, gledati ga kako čita novine i jede salatu.
Znali smo satima ležati i pričati. Ja bi pričala, a on bi slušao. Stvarno slušao. Ponekad bi se rasplakala kad bi mu ispričala nešto tužno, a on bi me zagrlio.
Sve je bilo tako nebitno i daleko među njegovim širokim ramenima.
-"Aj me otmi." rekla sam
-"Da te otmem?"
-"Da."
Nasmijao se.
-"Da izvršim jedan srbo-četnički atak na nevinu hrvatsku mladež?"
Smijala sam se. Imao je taj neki čudan, politički nijansiran smisao za humor. Svojstven samo njemu.
-"Otmi me." ponovila sam.
-"I gde da te odnesem?"
-"Tu... evo ja sam oteta i nejdem nigdje."
-"Ti si oteta i ne ideš nigde."
-"Ali imam ti samo tisuću dinara i nešto sitno kuna."
-"Pa dobro, ako si oteta ionako ništa ne plaćaš. To ti je prednost."
-"Nećeš dobit nikakvu odštetu za mene."
-"Ni od keve?"
-"A-a..."
-"Kako mi se onda isplati?"
-"Ja fino kuham."
Zadnju noć sam obukla svoju najdražu haljinu, onu koju je Zoltan neki dan pojeo, crne cipele na petu. Izravnala sam kosu, crnim tušem uokvirila oči i stavila maskaru. Pa rumenilo. Na kraju sjajilo na usne.
Sjedio je na kauču. Pisao esej za faks.
Pogledao me i privukao k sebi.
-"Prekrasna si... tako elegantna." rekao je, a ja sam ga ljubila.
Ležali smo goli jedno pored drugog. Meni su suze curile čim bi se sjetila da za par sati moram ići iz njegovog stana koje je bilo kao skrovište od svega vani. Svega i svih.
Plakala sam dok sam mu pružala ruku iz vlaka. Šutjeli smo.
Vlak je krenuo, a ja nisam mogla ispustiti njegovu ruku. Držala sam ga čvrsto, ali pustio me.
"Ljubim te..." pisalo je u poruci koju mi je poslao. Poruci zbog koje sam htjela izaći iz vlaka, skočiti i vratiti se.
Ali nisam.
A njega više nikad nisam vidjela.
I neću.
|