jedan od mojih života
05.05.2005., četvrtak
misao na misao
|
...potaknuta pisanjem "tehno" kolegice nisam mogla "preskočiti" i tu temu,temu posla...premda o njoj nerado govorim. Ne zato što svoj posao ne volim,dapače...nego zato što mi se čini da se stalno vrtim u krug. Postavljam (svom poslodavcu) jedna te ista pitanja,a učinkovita odgovora nigdje. Uhvatim sebe da samo pišem neke dopise, žalim se na naš status, na besmislena ograničavanja i tuđe čudne vizije. Kad kažem naš,mislim na moje kolege jer se nikad nisam borila samo za sebe. Ja sam,naime,timski igrač,a takav mi je i posao. Uvijek sam bolje funkcionirala u društvu nego sama i uvijek sam bila najglasnija. Mogu neskromno reći da se uvijek za nešto izborim,pa makar za neku sitnicu. Deklarativno imam potporu kolega,ali ponavljam deklarativno...jer kad se treba pokazati na djelu, povuku se. Nikad mi nije bilo jasno zašto!? I to je ono najčudnije od svega. Držala sam da se za svoje kolege i sebe treba boriti i da u toj borbi ne treba odustajati. I kad nailaziš na zidove (direktora,urednika i kvazi novinarskih zvijezda) !!!! Ali ponekad se upitam,vrijedi li? Vrijedi li stalno imati krvavo čelo? Utopiti se u masi ili ipak ponosno imati tu kvrgu na čelu,ali znati da si pokušao nešto napraviti i promijeniti,te pokazati nadobudnima gdje im je mjesto!? |