četvrtak, 03.12.2009.

Danas.. ili sutra?!

Osjećam da tonem.
Osjećam da je sidro.
Sve dublje i dublje,
sve teže i teže..
Ali tko ga je uopće spustio?
Ja? Nesvjesno.. možda.
Ali ostajem na mjestu,
ne idem nikamo.
ni korak naprijed
ni korak nazad..
Uspomene, osmijesi,
suze..
Sve me to drži tu gdje jesam,
sve se to usidrilo tu gdje je..
Utapam se u moru boli,
patnje, tuge..
Okolina, ostali..
Oni su već daleko naprijed,
miljama..
A ja stojim tu
na starom istom mjestu.
Praznih ruku,
s ničim preostalim.
Sretna zbog njih,
zbunjena radi sebe.
Svakim pokušajem isplovljivanja
naglo me potegne natrag..
Kako?
Kako da isplovim iz ovog tamnog mora?
Osjećam da sam sama,
pokraj mene jedino vjetar
bespomoćno, uzaludno kruži.
Vidim razliku.
Osjećam da sam drugačija od ostalih.
Crveni tulipan u tucetu žutih ruža.
No nadam se..
Možda jednog predivnog dana
naći će se osoba
koja će mi pomoć izvadit ovo teško sidro van
kada ja već nemam snage da to sama učinim.
A do tada,
samo ostaju puste želje
i stara nam dobra, nada..


19:59 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.