Djevojka i smrt
Ustala sam danas, a nisam htjela ustati. Jučer navečer sam poželjela zaspati i više se nikad ne probuditi. Poželjela sam nestati. Nitko ne razumije bol koju osjećam svakodnevno, bol koja je neizdrživa. Bol zbog koje ne mogu razmišljati, zbog koje ne mogu biti normalna. Bol zbog koje ludim. Bol zbog koje želim umrijeti. Bol. Bol. Bol. Što više izgovaram tu riječ, sve više postajem svjesna da više ne mogu živjeti bez nje. Postala mi je gotovo prijatelj, saveznik u preživljavanju. Ona je tu da me podsjeti da nisam mrtva. Da postojim.
( Pitam se ponekad postoji li ovaj svijet uopće, ili samo sanjam. Ljudi hodaju oko mene, a nemaju lica, nemaju duše, ni srca. Njihove hladne riječi, pune sažaljenja i besmisleni razgovori probijaju moj pomno sagrađen oklop i bacaju me u još veći ponor. Svi žele nešto. Žele znati, žele me upoznati. Ne primjećuju da otkidaju komadić po komadić moga bića, bezobzirno trgaju od moga srca najslabije dijelove i tako uništavaju i sebe i mene. Pitam se... nije li vrijeme da konačno poslušam sebe? I ako je moja želja umrijeti, nemam li je pravo ostvariti?
Jer život bi trebao biti dar. Moj život je dar??? Što je onda pakao, pitam se, ako je ovo život? Po kojem je to pravilu Bog birao križ kad je meni dodijelio ovaj? Na koji način bih ga ja trebala preživjeti? Dosta mi je toga da mi stalno govore koliko sam jaka, i koliko mi se dive, jer mene to ubija, te snage nema. Ta snaga koju svi vide ne postoji, to je zid sagrađen s namjerom da drži ljude daleko od mene. Sama dalje ne mogu, ali oko sebe ne vidim potporu, sve što vidim su hladna lica i tupi pogledi. U nebo više ne mogu gledati jer ne želim vjerovati da je Bog toliko okrutan. Radije vjerujem da ne postoji.
Da, Bog je mrtav. Umro je onog dana kad sam prvi put bila dotaknuta onako kako nisam smjela biti. )
Ušla sam u autobus, a nisam htjela. Htjela sam ostati u krevetu i čitati. Pobjeći pomoću knjige negdje daleko, postati Clarissa Dalloway i kupovati cvijeće za prijam.
(Mrzim čitati u autobusu. Uvijek mi se povraća. A uvijek se žalim kako ljudi premalo čitaju, iako imaju vremena dok se autobus vuče kroz gužvu, na primjer. I svaki put s entuzijazmom uzmem knjigu u ruke, i sa gađenjem ju spuštam kad mi se sadržaj doručka popenje u usta. Onda zurim u ljude na ulici. Povraća mi se i kad izađem iz autobusa. Najradije bi stala sa strane i izbacila sve iz sebe, cijeli doručak i još ponešto s njim. Na primjer, tišinu. Mrzim tišinu. Mrzim kad nema riječi koje bruje mojom glavom. I povratila bih ja negdje uz cestu, ali me sram. Da je bar ovaj svijet malo drukčiji, pa da me ne mora biti sram što povraćam uz cestu. Ali nije. Ljudi bi vjerojatno mislili da sam noć provela u pijančevanju ili da sam trudna. Pa ne povratim, jer mi je važno što prolaznici misle o meni. Umjesto toga progutam želučanu kiselinu što mi se nakupila u ustima i krenem dalje. )
Ušla sam i u tramvaj, a nisam htjela. Htjela sam ostati sjediti na klupi na stajalištu i gledati ljude. Htjela sam na nečijem licu pročitati razlog zbog kojeg bih trebala živjeti.
( U tramvaju mogu čitati. Ravnoteža mi je jača strana pa čitam stojećki. U jednoj ruci držim knjigu, u drugoj multivitminski sok, kupljen zato da isperem okus mučnine iz usta, i balansiram. Da tramvaj naglo zakoči, prolila bi sok bakici sa dvadeset i jednom vrečicom ravno na glavu. Na njezin sijedi razdjeljak. Nikako ne želim da mi se to dogodi, pa spremam sok u torbu i čvrsto grabim rukohvat. Tramvaj se kotrlja. Kad čitam, ne osjećam kiseli smrad staraca koji su preplavili sredstva javnog prijevoza. To osjetim kad dignem pogled s knjige, da se uvjerim da idem u pravom smjeru. Važno mi je da idem u pravom smjeru. Onda se osjećam sigurno. Tramvaj staje, otvaraju se vrata uz onaj tako iritantan zvuk, cin cin. Guram se kroz more vrečica s Dolca, proklinjem sve umirovljenike svijeta i ulazim u kolotečinu ulice. )
Izašla sam iz tramvaja, a nisam htjela. Htjela sam ostati u tramvaju i voziti se ukrug, kao prljavi pijanci koji su zaspali savladani alkoholom ( i težinom života, valjda ) , sve dok ih vozač, isfrustriran dosadnim poslom ( i životom, valjda ) ne izbaci na kraju smjene.
( Vučem se iza mlade mame sa kolicima i stosedamdeset i pet torbi sa potrebštinama za njenu bebu. Gura djetetu smokiće u usta i priča na mobitel. Opet mi se povraća. Mrzim smokiće.
Prolazim pokraj izloga, čini mi se kao da ih ima na tisuće. Ponekad uhvatim svoj pogled u njima, kao u ogledalu. Ponekad vidim cijeli svoj lik. Jesam li to stvarno ja, pitam se. Može li netko izgledati tko strašno? Vidim čudovište koje ni tona make up- a ne može spasiti. Čujem zvukove prastarih harmonika na kojima prosjaci, i to djeca prosjaci, pokušavaju odsvirati nekoliko tonova i na taj način zaraditi milost prolaznika. Ulazim u sve veću gužvu i osjećam tuđe poglede kako gmižu po meni. Kao da je cijeli svijet stao i sve oči su uprte u mene. Poželim biti manja od makovog zrna. Poželim da sam nevidljiva. Poželim da me nema. )
Uspela sam se tim stepenicama, a nisam htjela. Htjela sam ostati u gužvi, opijena zvukovima i mirisima grada, zatvoriti oči i biti slobodna. Zamisliti da me netko grli, da me ljubi i da plače. Jer odlazim. Jer odlazim. Jer odlazim. Jeka u mojoj glavi nije jenjavala. Izašla sam na krov, a nisam htjela. Pogled se prostirao u nedogled. Kuće, oblaci, drveće, sunce.
( Šteta što je danas tako lijep dan. )
Stala sam na rub, a nisam htjela. Htjela sam zaboraviti zašto sam tu gdje jesam, zašto stojim na rubu, zašto se bojim sama sebe. Htjela sam iza svojih leđa osjetiti prisutnost svog anđela čuvara koji će me lagano pogurnuti, koji će mi reći da smijem umrijeti. Htjela sam da mi, kad budem tik do zemlje, posudi svoja krila da se mogu veličanstveno uzdignuti i odletjeti. Daleko odavde.
( Stvarno šteta što je ovako sunčano. )
Nisam skočila, a htjela sam. Htjela sam vidjeti koliko mogu izdržati, koliko boli mogu podnjeti, a da si ne oduzmem život. Zapravo, još me nije napustila sva nada, još sam bila voljna patiti, jer negdje u budućnosti, nekako, možda, stvarno možda i postoji vrijeme kad neću imati potrebu skočiti sa najviše zgrade u centru grada.
Spustila sam se na ulicu, jer sam to htjela. Ljudi su i dalje prolazili, dan je i dalje bio sunčan, grad je i dalje bio bučan, smrdljiv i meni tako drag. Sve je bilo isto, osim mene. Jedan dio mene je ostao gore, na vrhu najviše zgrade u centru grada, zauvijek. Sljedeći put neću odustati, u to sam bila sigurna. Sljedeći put će biti kraj.
( Čekam autobus koji će me vratiti kući, u moj hladan privatan pakao, kako pjevaju Prljavci. Čitam. U romanu se radi o nekoj ludoj ženi, odnosno o ženi koju su drugi likovi u knjizi proglasili ludom, a ja osobno mislim da nije luda, nego samo tužna i izgubljena. Mislim da se čak i malo poistovjećujem s njom. Krajičkom oka primjećujem kako mi se s lijeve strane približava neka bakica.
- Gospodična, kaže mi, - Mogu vas nešto pitati?
- Naravno, odgovaram, iako imam neodoljivu potrebu praviti se da sam gluha.
- Znate li vi kako se pravilno moli očenaš? )
Nakon tog sam se pitanja isključila, jer sam to htjela. Htjela sam razmišljati o ludoj Catherine iz romana ( čak se i zove kao i ja, samo na engleskom ) , a u razmišljanja mi je upadalo, tu i tamo, nepovezano razmišljanje sijede, bradate bakice. Kraljevstvo Božje će doći ubrzo, ali će u njega ići samo oni koji pravilno mole očenaš, treba čitati Bibliju, neki sudac je rekao da se na sveučilištima treba čitati Biblija. Nisam se ni snašla, a u ruke mi je uvalila časopis na čijoj je naslovnici bila fotografija neke mlade žene koja se moli. Imala je ogromne zlatne naušnice. Ugurala sam časopis u vrečicu i primjetila kako me neki gospodin sažaljeva pogledom jer se jehovka uživila u svoju misiju kojoj je glavni cilj preobratiti me na pravu vjeru, valjda.
Htjela sam joj reći da smrdi, i da ne želim slušati te njezine idiotarije, ali nisam. Samo sam se nasmješila. Pokušavala sam odgonetnuti je li ta Catherine stvarno luda, ili sam ja luda, ili je luda bakica jehovka, ili smo sve tri lude. Tri lude babe na autobusnoj stanici.
|
