Groznica subotnje večeri
Sjedim na spiralnim stepenicama i gledam kako se sa mog kišnog odijela cijedi crnilo od lignje. Danas su me dvije poprskale. To će ostaviti traga na Klausovoj jakni. Klausova jakna je službeni naziv za moje kišno odijelo. Ime je dobila po tome što ju je kod nas zaboravio tatin poslovni partner Klaus i više nikad nije pitao za nju. Kod nas je zapravo na nekoj vrsti trajnog čuvanja.
Pogled mi luta svuda. Gledam kako sestre igraju čovječe ne ljuti se. Gledam starog kako u rimskoj triklinij pozi leži na kutiji za drva. Kopa nos kao Julije Cezar, ili barem Marko Aurelije. Gledam staru kako pogrbljena stoji nad sudoperom. Ima velike zelene rukavice i energičnim pokretima odstranjuje mrlje od brudeta sa velikog ˝rosfraj˝ lonca. Sa radija trešte opskurni hitovi Narodnog radija. Jedino njega hvatamo bez šumova. U Kornatima su izvan turističke sezone sve večeri iste. Zapravo, to je i jedino logično, pošto su i svi dani isti. Ujutro se ide na ribu, poslije ribe u polje, poslije polja na ribu, a poslije ribe kući. Jedino se nedjelja od običnog dana razlikuje neodlaskom u polje. To sve nije nužno toliko dosadno, treba samo malo vremena da se navikneš. Barem je meni tako. Sestre se manje žale, ali one zabavljaju jedna drugu. Zato je raznim turistima što ih znamo primati sve to užasno zabavno. Valjda misle da su u dodiru s prirodom ili tako nešto. Nervoza uđe u mene otprilike onog trenutka kad pročitam novine koje sam donio iz Murtera. Evo, upravo kroz ruke vrtim Kafkin ˝Proces˝. Vrtim ga zbog nervoze. Jozefa K. je upravo posjetio stric, ali u ovom trenutku ja baš i ne marim za to. Gledam na polici pročitane novine i osjećam nervozu kako se probija kroz moj želudac u smjeru grla. Glupa nervoza. Nikad ne dođe do grla nego se uvijek izgubi negdje u predjelu štitnjače.
Na radiju se neki tip žali kako je njena ljubav kao jeftino jelo iz lošeg restorana. Jedna plava figura jede jednu crvenu, što izaziva nezadovoljstvo kod mlađe sestre. Uvijek igraju plavi protiv crvenih, jer su zelene i žute figure djelomično izgubljene. Odjednom shvatim da se danas nismo posvađali. Cijela se obitelj posvadi otprilike jedanput u dva i pol dana. Prosjek drastično opada kada je sa nama stric. On valjda na neki način djeluje kao katalizator između nas. Ali sve to dođe na naplatu kad on ode. Onda se posvađamo kao da smo to jedva čekali. Stara kaže da ja imam rijedak talent da posvađam sve oko sebe. Ja ipak mislim da ja njih samo uvučem u svoju svađu sa nekime. Njihova je krivica što to jedva čekaju.
Ali pustimo sad svađu, iz mraka izviruju tri gosta. Valjda je nekim prešutnim dogovorom danas na red došla naša kuća. Došlo nam je gotovo pola trenutnih stanovnika Vrulja. I dok njih trojica sjedaju za stol, stara ih nudi vinom i palačinkama. Nisam ni primijetio da su ih ispekli, iako sam to mogao pretpostaviti, jer ih peku svake večeri. U goste su nam došli Miodrag, Boško i Meštar Ive. Miodrag je učitelj u školi (možda čak ravnatelj), Boško je tatin brat od pričesti (na znam točno što je to), a Meštar Ive je zidar i vrlo dobar amaterski glumac (pravo ime mu je Ive Šikić, ali ga mi iz nekog razloga zovemo kako ga zovemo). Taj stručni konzilij je došao raspraviti sve čega se sjete. Glavnu riječ vodi moj stari, i dalje u cezarovskoj pozi. Ne vodi on glavnu riječ jer je najupućeniji u zbivanja, ni zato što je domaćin, pa čak ni zato što sjedi u cezarovskoj pozi. Vodi je zato jer najviše i najglasnije govori pa svi ostali ne mogu doći do riječi. Ja sve to lijepo gledam sa stepenica i smijem se. Meštar Ive me zove k njima jer mu na stepenicama izgledam kao siroče. Pridružujem im se za stolom. Pojeli smo sve palačinke, pa sestre za stolom više ne vide svoga interesa i povlače se na spavanje. Povukao bih se i ja, ali Meštar Ive je počeo prepričavati jednu zgodu, a to zna biti zanimljivo. Čupajući svoju žutu bradu (mene malo podsjeća na djeda Mraza), uživajući na trenutak u tišini nastaloj zbog pozornosti koju je zadobio, Meštar počinje svoju priču. ˝Bilo je to odmah posli rata, kada je puno naših bižalo priko mora. I tako su se iz Murtera za Italiju zaputili taj, taj i taj. I, Bože moj˝ kazuje Meštar kroz smijeh ˝uvatilo ih. I sad pita oni prvoga, da zašto napušta domovinu. On kaže, ne slažen se politički. Dobro, veli mu ovaj, moreš na ovu stran. Onda pita drugoga, da zašto on napušta domovinu. Ovi drugi kaže, posvadija san se s ocun. A, ne, ti ne moreš, aj ti lipo tamo na onu stran, ti ćeš nazad. I, onda, fala Bogu, pita i trećega, da šta njemu fali u domovini. A ovi veli, slaba je zabava u domovini. I pošalje ti i njega lipo nazad u domovinu.˝ Po maloj prostoriji se razlegne gromoglasni smijeh. Stari pokušava proanalizirati tko bi mogli biti sudionici ove priče. Boško i Miodrag nekako uspijevaju temu opet prebaciti na opću i lokalnu politiku kroz povijest i danas. Stara mi prstima mrsi kosu i govori kako i mi imamo jednoga kojemu je slaba zabava, ali jedino ja obraćam pažnju na to. Svi ostali opet gorljivo raspravljaju o gorućim pitanjima, ubacujući pritom koji sočni vic. Nakon par minuta pozornog slušanja, koncentracija mi popušta i tonem u lagani polusan i kao hipnotiziran samo klimam glavom na njihove besjede. Gledam ih i primjećujem kako svi imaju guste brkove. Baš me zanima koliko im je trebalo da narastu. Pogled mi dalje luta na dim cigareta što ga ispuštaju Meštar i Boško. Obasjan svjetlom štedne žarulje, lagano vijuga prema stropu. Čujem kako u peći pucketa zeleno drvo masline. I dok ja primjećujem takve važne detalje, gosti polako najavljuju svoj odlazak, odbijajući daljnji dotok vina u svoje skoro prazne čaše. Brzo dođe i taj čas, te nam oni, lagano se ustajući od stola, žele laku noć. Ja još malo ostanem sjediti, miješajući karte za briškulu i trešetu. A onda shvatim da i nemam više protiv koga igrati, i krenem na počinak. Kao da više i nisam toliko nervozan. Bilo kako bilo, danju je ipak zabava nešto bolja nego noću.
|
