mhsvabica

nedjelja, 27.07.2008.

PRIČA O ISTINITOM ČUDU

Image Hosted by ImageShack.us

Dragi moji čitatelji, ovu ću malo neobičnu, no istinitu priču posvetiti svojoj pokojnoj svekrvi, tj. mojoj rahmetli Nani Đulsi Hamzić (rođ. Biljenčević), koja mi je bila majka i po, koja me je od prvog susreta prihvatila baš takvu kakva jesam, i nikada ništa mi nije htjela 'nametnuti', nikada mi ništa nijeni htjela 'pokazati' i 'dokazati', nikad me nije ni komandirala, tek me je prihvatila i voljela... i kako mene, tako i svu moju djecu... a sada sigurno i malog Tiziana, kome je ta priča također posvečena, jer pored Nane i njemu pripada glavni ulog u cijeloj priči... Čitajte... i saznajte da ima još duša na ovom svijetu, te da se i čuda katkad mogu desiti...

27. 07. – DAN NAJVEČE TUGE, DAN NAJVEČE RADOSTI

Na današniji dan, prije trinaest godina, oko 08:00 sati ujutro - sjećam se točno jer su mi djeca taman već bila napustila kuću, zazvonio je telefon. Bio je to petak, 27. srpnja 1995. godine. Moja saova me je nazvala, prenijela mi tu tužnu, meni najgoru vijest za života, da mi je moja draga, moja voljena Nana preminula. Nana, svekrva moja, koja me je s prvog susreta prihvatila baš takvu kakva sam bila... I uvijek je bila dobra prema meni, i nikada zlu riječ ne bi izustila, bila mi je zaista barem majka i po...

Eh... preminula mi je Nana nakon što se nalazila četiri dana u komi. Od boli, od tuge prevelike pala je u komu kada je trebala pod silom onih zvjesrskih Neljudi napustiti rodni svoj grad, Bijeljinu. Pričali su mi ljudi kasnije, da se moja Nana na rubu grada još jednom okrenula, i sa zadnjim pogledom posvečenim voljenom gradu da se jednostavno od boli i tuge srušila na podu da se nikada više ne bi ni budila, da nikad, i to je zapravo opet i milost prava, da nikada više ne bi trebala da se sjeća, ničega da se sjeća, da ne bi trebala biti svjesna šta se to njoj i njenim sugrađanima desilo, kakvo im je to Zlo dočekalo na stare dane...
Četvorica muškarca su je u nekoj staroj deki prenijeli do Tuzle, pješice, jer im drugo nije bilo... Hvala tim nepoznatim dušama, sevap su učinili! I tako je Nana u tuđini preminula, i sjećam se da sam cijelo jutro plakala ko maleno dijete što je izgubilo rođenu majku. Tek kada su mi djeca došla iz skole, došla sam k sebi, smirila se nekako... i tako sam godinama živjela sa tom neprolaznom bolom...

Sve do petka, 27. srpnja 2001. godine. Toga dana, dakle točno nakon šest godina što mi je voljena moja Nana preminula, sudbonosno opet je telefon zazvonio, i to baš opet negdje oko 08:00 sati ujutro. Javio se muški glas Dragoga moje najstarije kćerke. I kakvu mi je radost najavio: Rodio mi se moj prvi unuk, mali Tizian, zlato Nanino... Čudo, zar ne? Na isti dan, skoro u isto vrijeme, točno šest godina nakon što se Nana preselila na onaj drugi svijet, rodila mi je moja kćerka unuka!!! Kao da se u njemu preporodila duša moje svekrve, moje voljene Nane. Eh, zar se itko može čuditi koliko mi znaci ovo dijete, koliko mi je drago od prvog časa svog života. Tizian je doista posebno dijete... iako sei ne vidimo baš često, toliko je drag i dobar, toliko me voli, a što me najviše raduje, to je činjenica da me on, koji inače ne zna ni tri riječina bosanskom, zove ”Nana” umjesto ”Oma” kako bi ovdje sva djeca zvala svoju baku!

TO je TO! Moja bol i moja radost največa. I nadam se da je baš kao u onim pričama koje se malenoj djeci uvijek priča... da ima na nebu anđele čuvara... da ima mom Tizianu sasvim posebnog anđela čuvara, njegovu prananu... da njena duša uvijek lebdi nad njime da ga čuva i zaštiti od svakog Zla...

© by M.H.Švabica - 27.07.2005

Dodatak: Morate znati da bez moje voljene svekrve, Nane moje, možda nikada ne bih ni znala niti govoriti niti pisati na Vašem jeziku... Koliko me je ona voljela, toliko i ja nju, i bilo mi je žao da ne bismo se mogli razumijeti, te sam godinama riječ po riječ skupljala od svih onih ljudi ovdje koji su bili s područje nekadašnje YU... i tako sam s vremenom stekla bogato blago riječi. Svako ljeto bih s djecom nekoliko tjedana provela s Nanom kod nje u Bijeljini... sve do ljeta 1990. godine; tada smo se zadnji put za života vidjele... Jer se njenom sinu nije išlo da išta riskira da je vidi ili da je barem dovede kod nas u Njemačku.
Kad mi je moja Nana preminula, ostala je ta Ljubav u meni prema njoj i prema njenoj zemlji, njenom jeziku, iako je moj brak s njenim sinom tada već bio puka fasada... Kada sam okončala večernju gimnaziju upisala sam se na sveučilište, i to jedino kako bih mogla taj jezik što bolje naučiti... zato sam birala kao predmet 'južnu slavistiku', jer 'kroatistike' u mom švapskom kraju i nema. U međuvremenu sam svoj studij uspješno okončala, ali mislim da sam i mnogo toga naučila što me nitko na sveučilištu ne bi ni znao posrijediti...
Mnogo mi znači ono virtualno druženje preko blogova i na raznim forumima. Naučim mnogo, ne samo glede jezika, već i glede kulture, običaja, svagdašnjeg života u Hrvatskoj, Bosni i u 'dijaspori', jer svaki od Vas, dragi moji čitatelji, a da toga niste ni svjesni, ponešto me nauči... i zato i jesam za svaku dobru riječ zbilja zahvalna!

Hvala na čitanju i srdačan Vam voZdrić moj, M.H.Švabica.

PS.: Na slici vidite moju dragu Nanu s mojim starijim kćerkama Danijelom i Jasminom u njenoj avliji u kolovozu 1983. godine, kada je još sve bilo baš tako kako i treba...

27.07.2008. u 10:35 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Komentari da/ne?

M.H.Švabica:

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr