Meta Woolf
27.01.2008., nedjelja
Mont Everest
  U slijedećih devedeset dana imam žešći kondicijski trening. Popesti ću se na Mont Everest i zabiti tamo svoju zastavicu! Yupiiiiiiiiiiiiiiiiii metaforikali spiking Da bih to postigla zavirila sam rukom duboko u svoje grlo i izvukla Gremlina. Mog privatnog Gremlina. Ujak Gremlin koji je uvijek nadrkan. I stalno sudi. I veliki je cinik, i ništa mu nije dobro, i pravi se važan, i onako uvijek je nešto zabrinut jer zna on dobro kakv je svijet, i stalno nešto sumnja u sebe i sve druge. Zabuljila sam se u njega ispitivačkim pogledom. Moj Gremlin nosi odjeću koju je odavno prerastao. Pomalo sliči na kameleona jer se uvijek pravi kao da ga nema, nije on odavde, ne stanuje on na ovoj adresi. Ako ga pogledaš u oči, on svrne pogled, jer-neeedajbože--ne stanujem ja ovdje - ne, ne, ne, ne. On je veliki lažac. (hehe) Poput čarobnjaka, skriven iza abažura i u odrazu lampe čini se puno veći nego što jest. Kažem mu :buuuuuuuuuuuuu! I vidim ga, kakav je stvarno. Mali i prestrašen klinac, koji mi miga okom. Toplo i nasmijano. Jer da nije bilo njega ja sigurno ne bih nikada odrasla. Bila bih se zalijetavala u stotinu i jedno svjetlo dok od mojih krilca ne bi ostalo više ništa. Gremlin je bio taj koji me štitio . Bio je savršen i nepopustljiv učitelj. Mislim, da ipak volim svog Gremlina. Zaslužio je. Sada me može pustiti. Popesti ću se na Mont Everest, sada, to čak i moj Gremlin zna. |
