Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
17.11.2006., petak
Ti i ja
|
Slušam. U meni buka. Od srama - jer se zovem imenom Tvojim. A ljubim samo onog koji mene ljubi. I znam da se još uvijek vrtim na početku Puta. I da obično glumim kako me to ne progoni. A jest! Htio bih se umoriti na Putu! Htio bih koračati s Tobom! I da nestane crvenila na mojim obrazima. Jer, žeže me Tvoja riječ. A ja ne činim ništa da se ona razbukta u mojim danima. Mislim da bih trebao. I Ti to misliš - zar ne? Kad me gledaš ovako zbunjenog sred moje ništavnosti, spremaš li se izreći neku pouku? Jer, Ti imaš oči koje vide drugačije. Oči širom otvorene. Koje žegu - baš kao i Tvoja riječ. Ali ja ću izdržati. I pokušat učiti. Jer znam da će me Tvoja strpljivost probuditi. Istinu Ti zborim: posljednjih noći i jutara vidim svu zahtijevnost pripadanja Tebi. Ne, ne odričem se. Samo dopuštam svom čovještvu da se isplače. I da ga Ti samilnim pogledom utješiš. |
12.11.2006., nedjelja
Opet o mojim blogokolegama
|
Ulazim u Laboratorij. S velikim poštovanjem. Uzimam nekoliko komada bonbonjere. Na stolu vidim knjigu s podnaslovom: "Dan kada su se i anđeli smijali." Knjiga tek izišla iz tiska. Možda još nije stigla niti do polica u knjižarama. A možda i jest. Tinta još uvijek nesuha od tiskanja. I čitam predgovor:"Jedna od dobrih osobina velikih ljudi njihova je vedrina, sposobnost da se smiju i šale i na svoj, ali i na račun drugih... Živimo u vremenu žurbe, tjeskobe, straha, često i beznađa. Ljudi kao da više nemaju vremena ni za lijepe dosjetke, šale i smijeh. Sve rjeđe i rjeđe u svom svakodnevnom životu, pa i u Crkvi, susrećemo raspoložene i vedre osobe. To ostavlja dojam da je s lica zemlje nestalo duhovitosti i radosti. A jedna kineska poslovica upozorava kako je, zapravo, izgubljen dan kad se nismo nasmijali." Listam koju stranicu dalje. Miris tiskare prolazi mojim plućima. Na početku svih tekstova jest Molitva za humor svetoga Tome Mora. Pa kaže: "Daj mi, Gospodine, dobru probavu. I, naravno, nešto što ću moći probaviti. Daj mi zdravo tijelo i zdrav humor, nužan za održavanje zdravlja. Daj mi, Gospodine, zdravu dušu koja uvijek ima pred očima što je dobro i čisto, koja se nikad ne zbunjuje pred grijehom, nego nalazi pravi put kako da ga svlada. Daj mi dušu koja ne zna za dosadu, koja ne zanovijeta, ne uzdiše i ne tuži se. Nemoj dopustiti da ozbiljno uzmem svoje ja koje se kriomice u sve uvlači. Daj mi, Gospodine, smisao za humor. Daj mi sposobnosti da se smijem dosjetkama i tako izmamim od života nešto radosti koju ću rado podijeliti s drugima." Tako Toma! I upalim onda ovo čudo od tehnike. Provjerim e-poštu. Svratim do svog bloga. I mislim pisat nešto u stilu: "Učitelju, sjediš li još uvijek u hramu gdje se moj život troši? I vidiš li sve moje milodare? Je li ti smiješna moja skromnost? Ili mi se čudiš?..." Ali, prije nego sam počeo pisati vidim da imam neke nove komentare na svoj stari post. Pa pročitah. I skoro mi se pupak odriješio od smijeha. I, eto, zato sam u stvari ovaj post posvetio opet jednom svom komentatoru. Ali, ovaj put u puno vedrijem ozračju. A to nam je svima potrebno. Nego, jedan njegov komentar sam neki dan obrisao. A i sami znate da sam zbog takvog postupka učinjenog meni digao prašinu... No, ovdje se radi o sasvim drugoj stvari. Pa, pročitajte mog komentatora stihoklepca. Evo njegovog "pupkoodriješujućeg" komentara, koji to u biti i nije: trava raste, mjesec pjeva čuješ kako muva zuji sunce peče, maslo sijeva vidiš kako bumbar bruji halo, halo, stani malo, čipi čips mi kupi ti stani malo, halo, halo i napolitanke dvi, tri magla pala, žena stala na nogu i soljgala se sva se umazala, pa i porezala lišćem, lišćem, lišćem... sunce piči mi roštiljamo, moja konoba rogača i dvi tri cipele, s tvoje live strane... Pa se vi mislite što god hoćete! Meni je dan okrunjen smijehom! PS: Ti, stihoklepče, nemoj komentirati ništa! |
09.11.2006., četvrtak
O blogu i njegovim stanarima...
|
Sigurno primijećujete da naslov ovog mog posta posve odudara od dosadašnjih mojih naslova i tekstova. Skoro da osjećam dužnost da se vama - mojim stalnim suputnicima u blogosferi - ispričam. Ali, eto... Čovika svašta kroz život snađe. O čemu se radi? Neki dan je moj Imenjak koji to više nije objavio post neoduševljenja nekim blogo-kolegama. Pa, i ja ću učiniti nešto slično! Iako sam na blogu vrlo kratko (manje od pola godine!), prvi put sam doživio da se brišu moji komentari. To se dogodilo od strane međurogja ili međugorja. Na kraju je učinio ono što sam mu ja sugerirao i prigovarao tj. da nije fer da objavljuje na SVOM blogu tuđe tekstove, a da ne napiše odakle ih uzima. Naime, radi se o knjizi Ogledalo pravde, a koju je izdao Biskupski ordinarijat u Mostaru. K tome, autor knjige nije mons. Ratko Perić (kako je ipak kasnije na svom blogu stavio moj brisač), nego je knjigu uredio (velika je to razlika!) don D. Kutleša. Dakle, knjiga je uređena, a ne radi se o autorkom djelu. Mene je osobno povrijedio takav odnos kolege blogera. Još posebno jer je na koncu učinio ono što sam mu ja govorio. Nešto kasnije je izbrisao i komentare još dvojice blogera. Čak je se realizatoru ispričao, mene obavijetio a blogerici kraljica mira se nije niti usudio isto učiniti. Ne znam što misliti... Ja sam čak na realizatorovu blogu rekao da je čovjek "puko", a to je mog brisača posve povrijedilo, pa mi je i zamjerio, vrlo mi je zamjerio, i prozvao moju vjeru. Ja sam mu ostavio svoj komentar, ali će ga on vjerojatno opet izbristai. Bio bi uspjeh kad to ne bi učinio... Ali, imam kom. sačuvan kod sebe, pa ga dajem i vama na uvid. Eto... Malo da vidite moje "borbe", koje to u stvari nisu. Pa sami prosuđujte... Moj posljednji komentar ostavljen na međurogju ili međugorju: Eto, moram ti se ispričati - jer ti to tražiš, jer se osjećaš povrijeđenim. Ja se ipak ne osjećam povrijeđenim jer si svaki moj komentar izbrisao?! A vidim da se ipak nešto promijenilo: sada na blogu piše odakle uzimaš tekstove. A upravo to sam ti ja - dragi kolega - i sugerirao u svom prvom komentaru, kojeg si ti - naravno - izbrisao! U tome je bila cijela stvar! Kad uzimaš tuđi tekst, još posebno kad je publiciran! - pristojnost (da ne idemo dalje!) zahtijeva da navedeš izvor! Zar je to bio razog da me brišeš? Još si dodao na rubu svog bloga i svoje odluke o tvom odnosu prema tvojim komentatrima. A moja vjera? Kakav sam ja vjernik? Znam, krhka je... Ali me tješi da niti Isus a niti zajednica apostola (čitaj Crkva!) nisu odbacili Tomu koji nije povjerovao u Isusovo uskrsnuće. Pa, neka Gospodin ozdravi moju vjeru i neka pomogne mojoj nevjeri. Neka oživi moju vjeru i neka ona živi u djelima. Nego, znaš što? Na kraju pišeš da sve uvredljive i ponižavajuće komentare brišeš... Pa, dragi blogokolega, je li moguće da su svi komentari na nazovi-tvoje postove ponižavajući i uvredljivi, jer - vidi slučaja!!! - nema niti jednog komentara... Pa, eto, nek nam se Bog smiluje! Živ ti meni bio! |
02.11.2006., četvrtak
Igra
|
Dan vjernih mrtvih. Koracam životom. I mislim o vjetru što me nosi. I o zakutcima zemlje u kojima sam nekoć disao, i gdje je moga života ostalo. Sanjam one davne dane, u kojima nisam uspijevao vidjeti, a tako sam želio. I one davne večeri, koje su bile grube sa svojom istinom o mojem krhkom biću. Sanjam o ovoj trsci koju vjetar nosi, ali ipak ne slama - bar mi se čini. Jesen se igra lišćem. Ja sam tek nijemi osluškivač, razdragan čudesnom igrom. Svake jeseni ista priča. Tek poneki novi sudionik. A u meni ista strepnja čudesno izmiješana s ushitom: kad jednom nošen silinom vjetra budem odbačen s ovog stabla, hoćemo li Ti i ja biti razigrani kao more ovog lišća svih ovih mojih hodajućih godina? A tako bih to želio. Kad si mi već uskratio radost zajedništva s nekima koji nađoše smiraj u zagrljaju Tvom. Ne, ne ljutim se, iako ne priznajem da mi je sve jasno. Ostat će mi zagonetka poneka suza, koju sam morao brisati na licu svom i tuđem. Neću čekati odgovor nego ću ga radije potražiti sam. I znam gdje ću ga pronaći - po tko zna koji put. A, zašto Ti ne bi upitao mene? Vjerujem da bih ti rado odgovorio i objasnio neke stvari. Znam da će i ta zora obasjati život ove misleće trske, i sve će mi biti jasno. Nećemo se ništa pitati: niti Ti mene, niti ja Tebe. Bit će nam posve dovoljna igra kojom ćemo biti zaluđeni. Naše radosti nitko nam uzeti neće. Sada će drugi uživati u našoj razigranosti i ujedno se pitati i sanjati svoj život koji su nekoć disali. I gubili. Kad bih im samo mogao šapnuti da će odgovor pronaći na Tvome licu! PS. Gdje sam bio? Dragi moji blogosferski prijatelji, koji me još niste zaboravili! Evo mene opet... Nije me bilo jedno vrijeme i dva vremena. Nisam bio doma. Poslom sam morao provesti jedno vrijeme po Europi. Šetao sam Austrijom, Njemačkom pa Švicarskom. Što da vam kažem?! Bilo je malo naporno voziti svo to vrijeme, ali je cijelim putem sunce i zlatno-žuto-crveno lišće usputnih šuma davalo tom putovanju dozu izdržljivosti pa i svečanosti. A i neki planinski masivi, koji su nam prijetili dok smo se oko njih "motali". Susreo sam i neke naše rijeke (Mura, Drava i Dunav), kojima sada plovi mnogo žutog lišća. Susreo sam i mnogo ljudi, naslušao se različitih priča, iskušao razna jela, okusio različita vina (i sokove!), obnovio svoj engleski (uvijek dobro dođe!), pretrpio neugodnosti na ulasku u Švicarsku (45 minuta su nas pretresali!) i tako dalje i tako bliže... Eto, samo ukratko da vidite moj trag. Hm! Kad bi moj blog bio druge naravi, sigurno bi i fotografije popraćene putopisnom prozom imale svoj čar. Ipak, ostajem pri svom. Samo je možda sazrelo vrijeme da malo blog redizajniram. Ali, ne znam kako! Još nešto! Gdje nam je nestao moj imenjak metanoia, odnosno meditatio? Ako mu naiđete na stope, javite mi. Žao mi je da smo ga izgubili (ako jesmo?). |
