Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
28.05.2006., nedjelja
Sjećaš li se...
|
Naravno, bila je noć, noć prepuna nade, prepuna svjetla – jer si Ti bio tu... I baš se ovih dana sjećam, i čini mi se da sam držao figu u džepu... Možda se Ti bolje sjećaš? De, reci mi… A trebao sam Ti tada predati sebe (riječju sam to i učinio!). Ali, jesam li držao figu? Muči me to, Učitelju. Ako se sjetiš reci mi, da Ti se mogu ispričati. U toj noći, a bila je prepuna nade, prepuna svjetla – jer si Ti bio tu, pokazao si mi čemu je nalik moj život. Bio si tako radostan što mi možeš otvoriti oči, a ja sam upijao svaku Tvoju riječ. Pokazao si mi put koji će me odvesti Istini i ja sam Ti – onako, po ljudsku – obećao da ću krenuti njime. Ali, znaš mene: zagrlio sam svoju prašinu i ne otresam je sa svojeg plašta… Hm… Sve više mi se čini da sam držao figu… Ili je trnje bilo blagoslovljenije od mene? Ne znam, Ti znaš… Pitao si me jesam li spreman uzeti Tvoj križ (ili kako se to već zove?!), i ja sam Ti klimnuo glavom, čak se i nasmiješio. Ali, smijem li Ti sada reći da nisam znao niti što me pitaš niti što Ti odgovaram. Tek sam uživao u Tvom društvu! I nisam mogao odoliti i reći Ti: NE! Iako, zbog svjetlosti kojom si me osvojio, znao sam da ta noć neće nikad biti izgubljena. Tako je i bilo: njezin sjaj me slijedio kroz život. No, još uvijek nisam siguran jesam li u džepu držao figu… I tako, iako još posve ne razumijem niti Tebe niti sebe, živim od susreta s Tobom: od svih onih prošlih i onih koje slutim. Trudim se ne napustiti blizinu Tvojih nogu. I pitam se jesam li sve one noći prepune nade, prepune svjetla – jer si Ti bio tu – držao figu… Jer, ako jesam, htio bih se ispričati i moliti Te da se Tvoj pogled i večeras zaustavi na meni… Hm… Možda trebam vidjeti ne držim li i sada figu? |
26.05.2006., petak
Svjetlo u noći
|
Zašto moja noć svijetli? Zašto ponekad volim noć? - vrlo često se pitam. Iako mi je u trenucima teško izdržati u njoj, pokušavam pronaći Svjetlo, i hrabro koracati Njemu u susret. Razmišljam putujući kroz Njegove noći… Kad si stvarao ovaj svijet, noć se izmjenjivala s danom… Noć je bila međa u tijeku stvaranja… Noćima si razdijelio već od početka naše dane… Ti si se igrao s danju i noću! Dok je Tvoj narod godinama pustinjom koracao prema Obećanoj zemlji, Ti si im dao svjetlo koje ih je noćima vodilo… U noći je odjeknuo Tvoj plač kada si se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu - u hladnoj betlehemskoj noći, kada su Ti vrata bila zatvorena… U noći si i Ti budio svoju Mariju; sigurno Te uspavljivala u svojem naručju… Noć pozna sve Tvoje susrete! Nikodem je noću dolazio slušati Tvoju riječ i bio je zaogrnut Tvojim Duhom u okrilju tame. Bio je prisutan tek tihi povjetarac… A tek sve one noći koje si proveo u osami: boreći se u pustinji svoga čovještva?! Noći si povjerio i svoju ljubav onoga trena kada si se opasao ubrusom, sagnuo se i oprao svojim učenicima noge… U istoj noći razlomio si sebe… I bio si izdan, poljupcem prijatelja… Noć je jedini svjedok Tvoje pobjede nad smrću… Pred vratima noći putovao si s dvojicom učenika onom prekrasnom dolinom u blizini Emausa, i otvorio si oči njihova srca, obnovio si njihovu nadu… Na koncu, i sam znaš da je bila noć kad sam se obukao u Tebe. Istina, tada na rukama ne svojim i ne svojom voljom bio sam Ti predan. Još smo se jednom sastali noću ne mojim htijenjem i ne mojom voljom… Bijahu to za Tebe svečane noći… I kasnije, toliko puta u noći sam Ti došao. Ovih puta sam… Nitko me nije dovodio k Tebi. Moje srce je postajalo Tvojim prijestoljem. Ti si bio Kralj mojih noći… Kralj i prijatelj… I nije prošao nijedan naš susret a da Ti nisi upalio uljanicu… Tko zna, možda je zbog toga moja noć prepuna nade?! |
24.05.2006., srijeda
Noć duše
|
Zašto si stvorio noć, a mene pozvao da ljubim svjetlo? I zašto si prognao ovog siromaha iz vrta vječnosti? Zašto moram bezbrojne noći tragovima Tvojim za zorom vapiti? Ne bi li bilo plemenitije da se nismo niti rastajali, da moju ruku nisi ispustio iz svoje… Pitam sebe, više nego li Tebe, jer znam da je moja krivica… Nisi mogao oteti slobodu onome koji se u ludilu svom htio vratiti zemlji! Ipak, udaljen od Tebe, Ti si živio u meni. Negdje duboko u meni… Ti to znaš! I živiš još uvijek, igrajući se sa mnom. Dopuštaš da suzu isplačem i uvodiš me u otajstvo noći. Otkrivam Tvoje svjetlo u noćima svojim. Otkrivam zašto si stvorio noć. I, iako se u meni svađaju strah i nada, ja živim svoju noć iščekujući naš zagrljaj. Učitelju, kad se moje od traganja izmorene vjeđe naslone na Tvoje, ne dopusti da ova duša izgubi sebe u zagrljaju tuđem! Zaista, “noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost..." |
22.05.2006., ponedjeljak
Tragom mijene...
|
Mijenjam se... I to je jedino postojano u mojim danima! Budim se svakog jutra, pogled bacam kroz prozore duše, radujem se novom danu koji mi već izmiče… Primijećujem da je u novom danu sve drugačije – osim mijene. Ona je tu, ona je moja stara znanica… Uvijek je tu: ista danas kao i jučer. Ipak, ono što me čini, kao da se ne mijenja?! A tako bih htio… Htio bih da se moja ćud promijeni, da vuk se pretvori u janje… Htio bih da srce od kamena postane srcem od mesa… Htio bih da moje ruke budu otvorene za zagrljaj i moja suza da bude isplakana nad bijedom bližnjega. Tako bih htio biti zraka dobrote Prisutnoga u našim svagdanima. I pronijeti glas Vječnoga našim životima… Htio bih, ali ne nalazim snage doći do Izvora. Jer… Samo na Izvoru napajam se vodom koja mijenja smrt u život, koja je kadra opiti vječnošću… Samo na Izvoru mogu biti zahvaćen novošću života i biti nanovo rođen. Samo na Izvoru, u luci koja nudi smiraj mojoj ćudi i srcu… |
21.05.2006., nedjelja
...
|
Skoro da umirem od otuđenosti... Gledam ljude kako prolaze pored mene; gledam svijet kako se mijenja; gledam, i ništa me ne dotiče... Niti ja išta dotičem. A opet, dišem sa svima i udišem njihovo postojanje. Svi su u meni i ja u njima. Svi smo nekakva čudesna jednota... Svejedno, ostajem zatvoren sam u sebe i svoj svijet. Pažljivo pokušavam ušetati u neki drugi, drugačiji od ovog... Bolji svijet! Ali, znam da ne postoji... Postoji, ali na obali drugotnosti i onostranosti. A ja sam još uvijek tu, u ovom svom... Još uvijek sam zemljan - ne proslavljen. Još uvijek mojim tijelom kola krv Adamova. I nema drugog puta kojim mogu stići do onog drugačijeg - za kojim moje srce čezne - doli korake svoje ostavljajući na zemnim stazama. I koracajući preobražavati se u Sunce koje mi pute obasjava... Štoviše, i zraka postati na tuđim putima, u otuđenosti drugoga! Jer... Život koji mi je darovan, koji je u meni i oko mene, nije ništa drugo doli prigoda za preobrazbu! Ponekad teško to razumijevam. Ali, svejedno, otimam se otuđenosti, otimam se tuzi koje se usidri ponekad u meni... Pogled svoj pružam onamo gdje Sunce se budi... Gledam, u nadi da život moj jednog dana (a zašto ne već sada i ovdje?!) postat će vječnost. Gledam i tragam za istinom, ljepotom, radošću... Gledam... I već slutim svoju preobrazbu... Moje je srce sigurno... Moje srce je mirno... Sluti svoju luku! |
