Ma koji mi je kurac došao da počnem pisati pjesme.Mora da sam napokon popizdio(Oprostite na riječniku).No ipak ova mi se pjesma jako svidjela.Ne znam kako bih je nazvao stoga vama ostavljam prijedloge.Nema rime jer sam je ja kreten napisao za 2 minute u napadu inspriracje pa je više priča nego pjesma.Pozdrav svim mojim vjernim čitateljima i do pisanja.I evo jedna zakon slika od David, Jacques-Louisa Francuskog neoklasističkog slikara.

Kap znoja pada na hladne stijene
Noge se tresu
A ja stojim gore
I gledam u dubinu
Dubinu bez dna
To je samo djelić vremena
To je kraj
Kad tako želim kraj zašto ne idem
Je li se možda sijećam nje
Njenih preljepih plavih očiju
I lepršave žute kose
I doba kada bi mi stavila glavu na svoja koljena
Milovala mi kosu i pričala priču
O našoj ljubavi
Koja je trebala biti vječna
No proklet je alkohol,proklet do neba
U afektu si sposoban učiniti ono što sam ja napravio
O moj bože udario sam je
Osjetio sam svaku kostu u njenom nježnom licu
I krivnju,vražiju krivnju koja me razdire
Kao ogormna oštra mačeta sposobna da reže do srca
Polako,pa sve polakše....
Pjan sam i stojim na vrhu
Auti prolaze i ne vide me
Ili me možda ne žele vidjeti
Ali oni će doći
Kada se bacim
Kad mi se glava smrska
I kad me budu dizali u nebesa
Iza sebe zaučejm glas
To je Ona
Zašto je došla zašto me voli
Hvata me za ruku
I ja se polako okrećem
No sinoćnja kiša ostavlja skliski teren
I moja noga klizne niz rub
Gledam zadnju scenu ispred očiju
Njeno lice puno masnica i krvi kako me gleda
Šokirano se primiče rubu da me vidi
Očiju stravično otovrenih
Vode me,ovdje je mračno
Dišem teško i osijećam miris plastike
Mrtvozvornik otvara zatvrač
Moje lice blijedo i namiješeno
Jer ja sam sretan
Što me ona pogledala zadnji put
Zadnji put kao i prvi put
|