nedjelja, 12.03.2017. u 22:47
Das Ende
Sjedim u radnoj sobi pokušavajući osjetiti početak ostatak svog života. Završila je nastava njemačkog i do daljnjega nemam školu te ponovno gubim redoviti kontakt s ljudima. Okrećem se traženju posla/volontiranja. Pokušavam složiti novi životni raspored...
U petak sam imala B1 ispit. Po posljednji put okupio se razred. Više nikada neću vidjeti sve te ljude na jednom mjestu. Vjerojatno više neću nikad vidjeti njih 90%. S obzirom da sam nekoliko dana prije dobila želučanu virozu od koje sam se danima oporavljala te s obzirom na činjenicu da je kćerkica baš uoči ispita odlučila ne spavati san pravednika, na sam ispit sam došla dosta umorna i, kako to kod mene uvijek biva, emocionalna. I dok sam se trudila svu koncentraciju dati ispitu, nisam mogla suzbiti sve emocije koje su mi strujile kroz tijelo. Zar nisu završetci tužni? Čak i kad ih jedva dočekaš. Ostane neka praznina. Ta praznina je dobra, jer daje mogućnost da je se ispuni novim ljudima i novim emocijama i onda opet novim završetcima. :)
I dok smo tako nestrpljivo čekali u hodniku, stigla je djelatnica i odvela nas je na 4. kat. Kako smo se približavali učionici, tako sam sve više prepoznavala prostor, slike na zidovima... i broj na vratima. 40. Kako ga zaboraviti kad je učionica gdje završavam Integracijski kurs ona ista učionica gdje sam ga i započela u travnju. Ulazak u učionicu ispunio me sjećanjima i emocije su navrle. Gotovo da sam osjetila duh mog starog razreda. I još uvijek mogu točno reći gdje je tko sjedio. I koje smo posteri izradili i objesili na zid. I u mojoj glavi, svi smo sjedili zajedno - stari razred koji je davno završio B1 je bodrio moj novi razred. Svi prekrasni ljudi koje sam upoznavala u proteklim mjesecima i koji su mi ispunili ovu njemačku svakodnevicu su se spojili u mojim mislima.
Unatoč svim emocionalnim preprekama, dosta sam dobro riješila test. Ispred zgrade sam dočekala kolege i svakog zagrlila znajući da ga/ju više nikad neću vidjeti (Facebook se ne računa).
Doma sam išla s Eritrejcem koji je bio neobičajeno dobro raspoložen - kao da mu je pao kamen sa srca jer više nema škole (ili zato što zna da me više neće vidjeti). To je onaj osmijeh osobe koje se pomirila s porazom. On će svakako utvrđivati gradivo B1 nivoa. Pitao me što ću sada nakon škole... nisam imala precizan odgovor. Nemam ni sada. Tražit ću neki posao... nekako ću ispuniti dane... kćerkica će sigurno odraditi red virusa, red bakterije pa ću vjerojatno biti doma zatočena više nego što bih htjela, ali ono... dani prolaze štogod da u njih utrpali ili iz njih izbacili.
Nakon dugo vremena odvezla sam se doma na bicikli. Svaki nalet vjetra otklonio je dio mojih misli, sve dok na pragu stana nije ostala samo misao na muža (koji čeka kebab preko sat vremena jer sam pričala s kolegama duže nego što sam planirala) i kćerkicu koja je jedva dočekala da me uzme za ruku i odvede u svoje kraljevstvo igračaka koje se najčešće nalazi duboko ispod kauča.
