srijeda, 22.02.2017. u 17:51
B1 fertig. Ich auch.
Škola (b1 njemačkog) je završila početkom veljače. Sada čekam ispit. Ali zapravo ga ne čekam... jer smo se svi kolektivno nastavili obrazovati. Orijentacijski kurs. Nastava od čak mjesec dana o povijesti Njemačke, uređenju zemlje te njenoj kulturi i svakodnevici. Nova učiteljica i nova zgrada. Sve ostalo je isto. Još ovaj i idući tjedan i onda svako svojim putem. Vjerojatno neću vidjeti više nikoga iz razreda, barem ne u školskim klupama. Neću vidjeti ni Eritrejca s obzirom da bježi čim me vidi i ne može podnijeti moju prisutnost. Stisne se uz kolegicu iz Etiopije i čeka da pobjegne doma čim nastava završi.
Za nekoga ko voli početke, poprilično sam loša u prihvaćanju svršetaka. Dok će drugi zaboraviti da smo ikada išli skupa u razred, ja ću vjerojatno provesti mjesece razmišljajući gdje su ti ljudi sada i kako im je... je li 50godišnji Sirijac pronašao način kako da i ovdje bude u medicinskoj struci; je li se Etiopljanka uspjela rastaviti od muža bez većih posljedica, jesu li blizanci pronašli željenu srednju školu; je li jedan od Sirijaca napokon priznao da je gay, je li mladi Iračanin napokon ima neki plan što želi raditi u životu; je li me Eritrejac potpuno zaboravio i je li napokon prošao B1 (s obzirom da sada vjerojatno neće)
3.3. završava jedno razdoblje mog života... više nema škole, tj. ima, ali B2 njemačkog počinje za mjesec ili dva. Treba početi aktivno tražiti posao (plaćeni ili volonterski). Taman kad se zalaufam, otići ću na otok. :) Taman stignem sve zaboraviti do rujna.
Ne znam hoću li više pisati blog. Nadam se da hoću, ali nekako mi baš i ne ide... ili dajem prednost drugim stvarima, poput čitanja, teretane, slatkiša (da, opet sam malo počela...) spavanja, razmišljanja o glupostima...
Hvala svima što me čitate.... za nešto zabavnije postove možete pogledati prijašnje tekstove... ovaj post je samo da znate da nisam (još) umrla. :)
