subota, 21.01.2017. u 12:00
Krivo je sunce
Čini mi se da jedino dobro u današnjem danu je ovo sunce na nebu koje te laže da vani nije minus sto.
Dan je počeo negdje u 5 ujutro kada sam kćerkici dala sirup za smanjenje temperature, a onda je ona odlučila, suprotno mojim očekivanjima, ostati budna. Skinula je vreću za spavanje (ja je zovem vreća za spašavanje, jer nema te deke koja bi na njoj ostala duže od 4 minute) i gledala me smješkajući se onim smješkom kada znaš da imaš asa u rukavu. U njenom slučaju to je bilo: Ili ćeš me dignuti iz dječjeg krevetića ili ću ja pokušati preskočiti pa što bude. "OK, mama će te dignuti (tj. spustiti)", kažem ja u polupanici dok joj je desna noga horizontalno stajala na ogradici krevetića. "Hoćeš li kod mame malo spavati?", pitam je iako znam da neće. Nikad nije i vjerojatno nikad neće. Ipak je stavim kraj sebe i onda se nasmije smješkom "Mo'š misliti" i pobjegne u dnevni boravak.
Preskačem klasične spike o tome kako gđica ne želi jesti, ne želi piti, želi samo otvarati ladice koje ne smije otvarati i trčati po stanu dok ne opali glavom u neki rub.
S obzirom da joj temperatura još traje, kao i moj sinusitis - morale smo izaći po lijekove. Ostati doma u toplome i riskiirati ne-imanje lijekova za snižavanje temperature kad su ti najpotrebniji ili izaći, nabaviti lijekove, ali se dodatno razboliti. To je ono kad moraš izabrati manje zlo. Jednaka tlaka kao i u politici.
"Ping", kaže kćerkica misleći na šoping. "Da, idemo u šoping, ali obuci jaketu."
Oduvijek sam htjela biti učiteljica (kao i detektivka i policajka i glumica), ali pomisao da jedno te isto moram govoriti tisuću puta mi je toliko neprivlačna da sam eto postala socijalna radnica i mama (super). A ako ikome moraš reći milijardu puta istu stvar, to su mala djeca. Razmišljam da nabavim neku aplikaciju ili snimim svog glas koji joj govori: "Donesi patike pa ćemo ih obući i idemo." "Uzmi jaketu pa idemo." "Probaj staviti kapu pa idemo." "Di su ti rukavice i zašto ih ne želiš nositi?"
Anyway, izašle smo iz stana, kćerkica je potrčala prema liftu (njena životna misija je pozvati lift i to radi bolje od većine ljudi - zna da pritisneš smjer u kojem želiš ići, a ne da intuitivno procjenjuješ gdje se lift nalazi pa ga onda pozoveš, primjerice, da dođe od dolje prema gore, ili ne daj Bože, pritisnuti oba batuna pa za svaki slučaj). Nismo ni izašle, odmah se čuo imperativ: "Nosi." Pucaju sinusi, pucaju karpalni tuneli. Ja je nosim i raspadam se, a ona prstićem po mom nosu: "Mama, mama, mama." Kao dosadno joj je dok je se nosi pa da ubije vrijeme. Na sreću, bus je došao na vrijeme i za 4 minute smo bile u pingu (šopingu, jel'te).
U DM-u klasično se ostavi barem 50% više para nego što planiraš, ali svejedno misliš da si dobro prošao, jer su kao cijene najbolje. Dok sam ja kupovala, kćerkica je upoznala svog vršnjaka (Hrvata) koji joj je poklonio prazno kinder jaje. "Mama, toji (otvori, op.a.)", svake 3 sekunde bi naredila. Zna zatvoriti, ali ne može otvoriti. I tako smo hodale prema blagajni, otvarajući i zatvarajući žutu plastiku koju je držala ko zlato.
Toliko sam toga nakupovala, da nisam mogla hodati s njom u rukama i torbetinama u tim istim rukama. Pozvala sam taxi. I dala krivu adresu shopping centra. Kad sam to skužila, odmah sam ih nazvala nazad i rekla da sam pogriješila i da nije kućni broj 2 nego 7. Nakon što je rekla da me ništa ne razumije pa nakon što me na kraju jedva razumjela, rekla je da ne postoji 7 u sustavu nego samo 5. Bilo me strah reći da može 5 jer nisam bila sigurna je li broj 5 korak ili dva od mjesta na kojem stojim. Ako su dva koraka - doslovno se ne mogu pomaknuti. Ona je rekla da tražim od ekipe iz shopping centra ispravnu adresu i poklopila mi. Kad mi je poklopila, okrenula sam se oko sebe i stajala sam doslovno na broju 5. Nazvala sam ih opet, naručila taxi i rekli su da stiže za 10 minuta. 10 minuta na ovom vremenu je kao 10 sati.
"Hoćemo na kolač?", kažem kćerkici koja obožava ići po kafićima, shopping centrima i očito voziti se taxijima. "Ja.", kaže ona.
Naručim kolač, sjednemo pokraj prozora gdje vidimo kućni broj 5 i odlomim dio kolača i ona kaže: "Ne" i nastavi se igrati s praznim kinder jajom. #Onokad želiš dite zviznuti.
Iako više ne jedem slatkiše, bila sam gladna i uzela sam zalogaj. Ok, 3. Kad eto taksi-kombi stoji pred brojem 5 (zanimljivo kako gotovo svi taksiji koji imaju kindersitz su bili kombi style). I ja uzmem kolač i ubacim ga u škartoc (papirnatu vrećicu, op.a.) od kruha i počnem nervozno govoriti: "Ajmo, ajmo, brzo. Evo taxi." A njoj se plastika ne može zatvoriti. I ja je nervozno uzmem za ruku zanemarujući njenu muku, a ona počne plakati i ne želi dalje. A vozač gleda di smo. I mi izlazimo, ja jedva nosim stvari, ona plače i ne želi hodati, žuta plastika nije zatvorena i evo skoro će smak svita, a nije ni podne.
Kad smo mu se približili, izderao se na mene što ne dajem signal da smo to mi koje on čeka (a uopće nas nije čekao). I zamolim ga da mi pomogne zavezati pojas i on poludi i kaže: "Zar ne znate vezati svom sinu ili kćerki, pojas?" Mala karma se pokazala kad on nije uspio isprve vezati pojas nego se morao malo pomučiti. Vozimo se svega nekoliko minuta i vidim da gleda stalno prema meni. Iskrca nas nepotrebnih 10 metara od ulaza i sav nekako nervozan gleda u mene. To je bio pogled: "Ženo, ideš mi na živce, danas sam cijeli dan nervozan, ali me zanima jesi li možda single jer si mi privlačna." Jedino što je meni bilo privlačno u tom trenutku jest da kćerkicu katapultiram u krevet a ja da legnem i opustim se zamišljajući da ovo je ovo sunce vani jer je 20. 4. a ne 20. 1.
Kćerkica je uzela 3-4 plišanca u krevet i naredila: "Prozor. Mrak." (znači spusti rolete i zatvori vrata). A ja? Ja sam išla pisati blog i usput ručala neku instanticu i pojela ostatak kolača koji izgleda kao jaje na oko i sad ću leći, ali neće moći, jer se ona upravo budi.
