petak, 20.01.2017. u 11:50
Taxi u Muenchenu; bodulica u srcu
U zadnjih mjesec dana, samo sam 2 dana bila na nastavi njemačkog. Zašto? Najprije ferije, a onda se kćerkica razbolila pa kćerkica i ja zajedno i sve to skupa me dovelo da boravim punih mjesec u 4 zida i da budem frustrirana. Jako frustrirana. Na žalost, nemam ništa zanimljivog napisati o školi i ljudima, ali imam o svom iskustvu s taksistima koje sam ove dane više viđala nego muža.
S upalom sinusa za propucati si glavu, snijegom na pločniku i kćerkicom od 2 godine s 40 temperaturom (vanjskoj temperaturi dodajte minus na prethodno napisanu brojku) ne možeš ići niti s kolicima pješke, niti s javnim prijevozom. Ideš taksijem. To su oni dani kad zaradiš dnevnicu da platiš taksi.
Prva vožnja prema pedijatru je ujedno moja prva taxi vožnja s djetetom. Unatoč što sam prevalila već pola života, nije mi palo na pamet reći centrali da tražim auto s autosjedalicom (mogu kriviti sinuse?). Misli se seljanka: "Ma to je samo 2 km, držat ću je na krilima, ovako i onako bi mogla plakati u stolici jer je okolina nepoznata." Mo'š misliti - ona ko kraljica sjedne i namjesti se i čeka stavljanje pojasa i samo naredi: "Vozi."
I dođe taksist i poludi na mene. Da što nisam tražila auto sa sjedalicom, da je to protivno zakonu, što ako policija nas uhvati i sl. I čovjek je u pravu, naravno. Pitam ga smireno što možemo sada učiniti. Naravno, mogao je ne prihvatiti vožnju, ali očito bi radije zaradio 10 eura za 5 minuta nego se držao reda i zakona. Malo je fulao ulaz kod pedijatra pa smo morale konkretno pješačiti. To mu nije bilo neugodno, kao niti činjenica da je usluga koštala oko 8 eura i ja dam 10, a on ni ne pokuša vratiti ostatak. Čeka on, čekam ja. Dočekala ja.
U povratku sam naučila lekciju i dobila auto sa dječjom autosjedalicom. Inače sam nevozač i usto ful smotana. Tako sam zamolila vozača da mi pomogne kćerkicu vezati na što je on promrmljao nešto tipa "Što je tu problematično?" I gotovo svaki do tada je prokomentirao moju zamolbu negativno kao da tražim da joj promijene usranu pelenu a meni izmasiraju stopala.
Anyway, bilo je između još 6 primjera, ali sad ću navesti nešto oko čega me zanima vaše mišljenje:
U jednom od povratka iz pedijatra, pokupio nas je simpatičan vozač iz Togoa (ili Toga?) kojeg ništa nisam razumjela iako je konverzacija klasično taksijevska i on tu živi već 22 godine. Osim što nije znao ulicu gdje je apoteka, nije znao niti gdje treba skrenuti za našu ulicu pa smo u zadnji čas skrenuli lijevo (umjesto njegovo planirano desno) i na taj način izbjegla 5 eura veću cifru koju bih morala platiti. Račun je na kraju iznosio 12,70 eura. Dala sam mu 20. Vratio mi je 7. OK, 30 centi nije za cifra za spas duše i tijela, ali ono - je li u redu da neko ide zaokruživati iznos (bez obzira na iznos)? Meni nije. Ne znači da mu ne bih dala taj sitniš, ali to podrazumijevati... ne znam... oplemenite me vašim komentarima.
A evo što se dogodilo par dana kasnije.
