četvrtak, 21.11.2013. u 19:51
Ljudi - ne možeš s njima, ne možeš bez njih
Nastavno na prošli POST... I kick ass in stolni tenis. Sve sam pobijedila. I rekla sam da čim se vratim u Zagreb odmah idem u neki klub. Po mogućnosti ovaj koji mi je kraj zgrade. Suvišno je reći da sam u ZG već kojih 10 dana i da se nisam ni sjetila otići.
Na konferenciji sam upoznala hrpu prekrasnih predanih ljudi koji su živi dokazi da je promjena u svijetu moguća. A taj svijet bi bio svijet bez diskriminacije i sa poštivanjem ljudskih prava. Zbog referenduma riječi diskriminacija i ljudska prava vjerojatno izlaze na uši većini ljudi u RH. Stoga ću vas u ovom postu poštedjeti tih tema, ali samo u ovom. Već u sljedećem se pripremite na čitabu. :) Ovaj post posvetit ću malim komičnih trenucima koje sam doživjela na konferenciji, a koji također koketiraju s predrasudama koje, htjeli ili ne, imamo u sebi, barem malo. Ili barem ja. :)
Konferencija je okupila jako veliki broj ljudi, ali to nije omelo organizatore da odigraju pokoju igru upoznavanja sa svima nama. U istom prostoru su našle gotovo sve zemlje našeg kontinenta. I tako ja završim u maloj grupi za upoznavanje s predstavnikom jedne susjedne zemlje (zemlja u nazivu ima 2 riječi). Dok smo u malim grupama stajali na nogama i razgovarali, on se odvojio i sjeo. Tko je htio pričati s njim, trebao je doći do njega. Sutradan, dok smo svi slušali inspirativne govore o važnosti zaštite ljudskog dostojanstva, on je otišao šetati po Strasbourgu. Mislim da je on najviše grada vidio, jer ga na konferenciji gotovo da nije ni bilo. Jednom sam ga vidjela kako kroz prozor gleda na našu dvoranu, ali se ne približava. Smješka se zagonetno, iako je zagonetka poprilično jasna. Zadnji put sam ga vidjela na svečanoj večeri i zabavi. Sjedio je na šanku i tražio konobara da mu natoči bijelog vina. Ovaj natoči pola čaše, a kolega ga gleda ko da mu je trisku dao. I drži čašu da mu natoči još. Pa neće valjda piti iz polu prazne čaše?! Konobar mu natoči 2/3 čaše. Kolega ga pogleda poluprijekorno, nagne čašu i jednim gutljajem dođe do polupune čaše. Vjerujem da je bilo još posjeta šanku, jer je plesao do kasno u noć.
Za ručkom sam upoznala jednog predstavnika jedne druge susjedne (neki bi rekli male) zemlje. Gospodin je po godinama debelo odskakao od prosjeka. Sjedio je iza mene i nakon što je ručao, došao je za moj stol. Udubljena u jelo ispred sebe (nepoznato povrće i pomfri), ne shvaćam da je sjeo nasuprot mene. U pola zalogaja podignem glavu i ispred mene sjedi čovjek bez jednog oka, a drugo nebesko plavo. Prestrašila sam se ko Andy kad ga je iznenadila mineralna voda. Jako smo ugodno čavrljali o mogućnostima suradnje, ali nisam mogla prestati misliti jesam li svojim izrazom lica pokazala kako sam se usrala na tren.
Highlight konferencije bio je mladi Belgijanac (zapravo, stopostotni talijan iz Sicilije). Odjednom se konferencija od 170 ljudi svela na 1. Svaki pokret njegovih dugih i gustim trepavicama za mene je bio jedan mali blackout. Prekrasan osmijeh, radi prekrasan posao s mladima, imamo hrpu zajedničkih tema i razmišljanja... A zgodan, a lipi, a šarmantan, a pametan... ajme majko mila. I još se na stolici rastegne, vire mu plave boxerice i ravan trbuh. Došlo mi je da mu se ušuljam u kufer i odem za Belgiju s njim. I tako iz dana u dan mi pričamo, smijemo se, razgovaramo dok traju nedovoljno zanimljiva predavanja... i tako jednog dana rastegne se on opet - a ono: opet iste plave boxerice! Neeeeeeeeeeeee. The spell has been broken. On nosi jedne te iste boxerice više dana... game over. Shut down.
Povrat doma bio je izrazito jednostavan, jer nisam išla sama. Ukrcala sam se na bus do Frankfurta, gledala serije, smijala se na glas i rukama pokrivala usta bojeći se da će mi smijeh procuriti niz prste. U avionu sam srela kolegu i uz jedan jako čudan sendvič u avionu Croatia Airlines-a, približavala sam se Zagrebu.
Zagreb je bio jednak kao i kad sam otišla. Kišan, prohladan. Ali jedno toplo srce je činilo razliku... Stan je bio ugrijan, a posteljina čista. Spavala sam ko bebica. I nisam sanjala Belgijanca, majke mi.
srijeda, 20.11.2013. u 12:48
Locco vožnja
Jedna od stvari koju najmanje volim u Zagrebu je javni prijevoz. Ili da se bolje izrazim: gužve u prometu. Na posao dođem umorna ko da sam radila noćnu. S obzirom da nemam para da se preselim u centar grada gdje mi je ured, odlučila sam malo zašećeriti svoju putnu svakodnevnicu kroz zapisivanje kratkih crtica/dogodovština iz tramvaja, autobusa, pješačenja...
Loko vožnja je uvriježen naziv za gradsku vožnju do 30 km od sjedišta tvrtke. Ona prvenstveno uključuje korištenje privatnog automobila u poslovne svrhe. Moj automobil su moje noge, a ovu rubriku nazivam locco vožnja nadajući se da će biti luckastih i zanimljivih trenutaka koji će uveseljavati meni, a nadam se i vas.
slika
ponedjeljak, 18.11.2013. u 13:47
Strasbourg 2
Ponovni jesenjski susret mene i Strasbourga. Opet konferencija. Opet moje muke s putnim torbama i kartama... uglavnom, ono što inače ljude veseli, meni je noćna mora. U nastavku linkovi s tog putovanja... uživajte i javite se s komentarima. :)
Opet Strasbourg
Ljudi - ne možeš s njima, ne možeš bez njih
utorak, 05.11.2013. u 01:30
Opet Strasbourg (i torba od 12 kila)
What does it mean to pre-board? Do you get on before you get on?
George Carlin
Nakon Strasbourga, opet Strasbour. Opet poslovno i opet s onim danima u mjesecu.
Dok sam pakirala12 kg stvari, pomislila sam kako neću uspjeti napisati nijedan post za blog jer me inspiracija poprilično napustila. Gotovo godinu dana nisam išla osim relacije Zagreb-rodni otok. Topusko u kojem sam bila 2 dana se ne računa jer se to putovanje može zvati jedino putovanje kroz vrijeme s obzirom da je u hotelu u Topuskom vrijeme stalo u 80-tima.
Dolazak na Pleso je uvijek identičan. Pozdravljanje s mužem od pola godine, njegov zabrinut pogled kad kažem da idem samo kratko svratiti do duty free shop/parfumerije, moja ljutnja jer mi ne vjeruje da neću ništa kupiti i kupnja. :) Na njegovu srecu nisam kupila parfeme nego Ritter sport cokoladicu koju uvijek kupim prije nego udjem u avion. Pomirisati 2 parfema barem, kupiti Ritter sport, vrstu koju (dugo) nisam probala i otici gdje i papa ide sam je moj mali ritual prije ulaska u avion.
I dok gledam putnu torbu s 12 kg stvari kako odlazi se družiti s drugim torbama u bunker, sjetim se da sam nešto zaboravila. Kao da imam rendgen koji ukazuje na ono što nema u torbi. Najčešće zaboravim p&p: papuče i punjač. Ovajput sam zaboravila samo papuče. Za sada znam toliko.
Čekanje check in-a i gledanje poredanih aviona, nalik je odlasku u kino. Sjedneš, krenu traileri i nekako ti se najmanje gleda onaj film kojeg si došao gledati. Najradije bi neki drugi žanr, drugog redatelja i druge grickalice u krilu. Tako sam ja umjesto Lufthanse koja ide u Frankfurt htjela ući u zeleno crveni Portugalski avion koji vrlo vjerojatno ide u Portugal. Primamljivo je izgledao i bijelo crveni avion na kojem je pisalo Qatar.
Ali. Ipak sam se ipak smjestila u žutu Lufthansu. I to jedva. Poželjela sam da sjedala u avionu imaju onu opciju razdvajanja kakvu imaju autobusi... ovako se desi da uzmem svoje sjedalo i još malo tuđega (za istu cijenu hihi), a ako to nije moj muž - nitko nije sretan da sjedim na pola njegovog/njezinog sjedala. Ovajput je do mene sjedio stariji gospodin koji je cijelim putem pokušavao spustiti naslon za ruku, ali nije mu uspjelo spustiti ga do kraja, jer je naslon stalno udarao u moju lijevu bedru pa je bio malo mrzovoljan. Da nije žalosno, bilo bi baš humoristično.
Ali našao je on način kako da izravna račune. Čim sam prestala piskarati svoje bilješke za ovaj post, okrenuo se prema meni i krenula je priča njegova (duuugog) života. Razgovor je počeo kako vrlo često započinju razgovori kad me ljudi vide da pišem: "Joj kako Vi lijepo pišite! Ali kako to pišete? Pišete od dna prema vrhu..." i onda edukacijski momenat: "Kad sam ja bio mlad, to se zvao krasopis." A što je meni bilo da sam ga pitala čime se bavi...
Kad je počeo s rečenicom: "1850. godine moj djed je..." znala sam da će let biti nešto duži nego što očekivah. Gospodin je bio vrlo ljubazan i simpatičan (na samom kraju razgovora mi je zahvalio što sam razgovarala s njim i podijelila svoje informacije. To valjda samo možeš čuti kod školovanih stogodišnjaka), ali me fascinirala njegova zelja da mi sve ispriča - o poznatim vinogradima tu u Njemačkoj za koje mi je dvaput savjetovao da ih ne zaboravim (već sam zaboravila), kako je nabavljao vodokotliće i lavaboe za izbjeglice, a kad bih ja odmakla glavu na drugu stranu da malo ispravim vrat jer me toliko bolio od gledanja u jednom smjeru, on bi rukom vratio natrag da ga gledam dok mi priča.
Autobusom od aviona do terminala smo se vozili poprilično dugo. Na tren sam pomislila da nas vraćaju u Zagreb. Kružili smo i kružili bez prestanka. Kad smo došli do prtljage - malo sam se izgubila. Ogroman prostor oko mene. 25 minuta do autobusa za Strasbourg a ja nigdje ne vidim na screenu obavijest o prtljagi iz Zagreba. Nepotrebno je reći da sam se sva unervozila.
Na kraju sam ko dijete od 5 godina otišla do Lufthansinog ureda i rekla: "A di je moja torba? Moj autobus za Strasbourg kreće za pola sata, a ja nemam torbu." I kad me gospodin iz Lufthanse vidio tako jadnu i smotanu, digao se iz stolice i reko: Dođi za mnom. I onda mi objasnio ko djetetu od tih istih 5 godina kako se nalazi prtljaga na broju 8 (a ja ostala ukopana na brojevima 1, 2 i 3) i kako će izaći torba evo svaki čas - evo samo što nisu izašle torbe iz Beograda. "Zagreba", ja ga ispravim. "Ma sve je to isto." kaže gospodin.
Olakšanje kad sam vidjela svoju torbu. Potrčala za njom ko dijete za sladoledom. Gospodin je napomenuo kako još imam dosta vremena jer je autobus odmah tu iza. Pogledala sam ga pogledom zahvalnosti i nesigurnosti da ću naći taj autobus. Vidio je da sam izgubljen slučaj. Reko je da će me odvesti me na autobus. Tih 12 kg jedva sam stavila na sebe i krenula za ljubaznim gospodom. Izašli smo aerodroma na perone za autobuse. I tada je sve bilo u redu. Laganim korakom krenula sam prema busu ne shvaćajući da sam totalno dehidrirala i da nisam stigla ništa kupiti za piti a put do Strasbourga traje 2 ipo sata. Bilo me srah se vratiti nazad na aerodrom, jer koje sam sreće vrata mi se više ne bi otvorila i bus bi pošo bez mene, a onda bi gospodin iz Lufthanse bio jako razočaran.
Dolazak na strazburški željeznički kolodvor izmamio mi je osmijeh na lice. Poznata zgrada, poznati tramvaji. Sad sam već osjećala sigurno. Sve dok nisam došla do automata za kupnju tramvajskih karata. Nadam se da nikad neću biti dio neke slučajne ili namjerne skrivene kamere. Stajala sam čvrsto držeći mali platneni novčanik za kovanice te pokušavajući shvatiti je li prvo trebam ubaciti kovanice ili izabrati kartu. Kako to kod mene biva, nisam se puno mislila i razmišljala, odmah sam prvog tipa dovukla da mi pomogne. Pokušala sam ugurati kovanicu, nije ulazilo. Pokušao je on, ne ide. I preskočit ću par sramotnih detalja kako sam otišla na prodajno mjesto za međugradske linije kako bi kupila tramvajsku kartu i reći da sam otišla na tramvaj gdje je bio drugi automat za kupnju karata. Nakon petominutnog buljenja u ekran, shvatila sam da nije bio problem u onom automatu, nego u meni (surprise, surprise). Prvo izaberi, potvrdi a onda plati... a ja guram kovanicu ko da ne postoji sutra. Nije to automat za slatkiše. Kupila sam kartu za 1,60 € i ušla u tramvaj. Vidi se da ništa nisam naučila od prošli puta. Ne možeš u tramvaj prije nego što poništiš kartu izvan tramvaja. Izvlači torbu teško 12 kila i brzo brzo je poništi jer ako ode tramvaj, morat ću ga čekati 15 minuta. I brzo brzo poništila i brzo brzo nazad unutra. Vrata se zatvorila a meni mrak na oči. Nisam kupila vodu! Aaaa. Morala sam se strpiti još 30 minuta da dođem do sobe pa ću tamo piti koliko me je volja.
Dok sam obavila sve što sam trebala, završila je večera i ja gladna u sobu. Izvadila sam sendvič kojeg mi muž pripremio (jeste li primijetili kako čajna od Gavrilovića nije ko što je prije bila?!), sjela za stol u sobi i udri po njemu (po sendviču, jelte).
Prije nego što sam se okrenula, već sam bila u sobi za sastanke, pila piće dobrodošlice i pričala s nekim Turčinom koji je prevoditelj engleskog a poznaje ga gore od mene, s nekom Slovenkom koja je prvo što je pitala bilo: "Koji ti je to super parfem?" (my kind of girl)... te još mnogim sjajnim ljudima s kojima ću se družiti narednih 6 dana. A torba? Torba je stajala u kutu sobe, smežurana kao ispuhan dušek (luftmadrac) čekajući povratak u domovinu.
U kojem sam sportu pobijedila svih koji su igrali sa mnom i što uopće radim u Strasbourgu, čitajte u sljedećem postu...
Strasbourg, 3. 11. 2013.
Što (ne) očekivati od ovog bloga?
Iako je ovo blog prvenstveno za moje prijatelje i poznanike, svjesna sam da je moj blog totalno super i za ostale posjetitelje :). Stoga, napravila sam listu što (ne) možete očekivati. Čisto da ne gubite vrijeme. :)
Kako Bon Jovi kaže "Life is a journey, not a destination" tako je ovaj moj blog više posvećen putovanju nego destinaciji (iako u zadnje vrijeme govori o mom životu u inozemstvu - ako tako možemo nazvati Njemačku). Ali ne filozofski gledano, nego ono: doslovno putovanje. :) Zrakom, cestom, morem. Ne znam zašto, ali ovo malo inspiriracije proradi čim sam u nekom prijevoznom sredstvu. :) Znači:
ŠTO NE BISTE TREBALI OČEKIVATI (jer nećete ni dobiti):
1. Korisne informacije: nema ih. Nula. Ništa. Nothing. Niente. Nema korisnih informacija koje vam trebaju za vrijeme putovanja (ili pripreme za put), nema korisnih informacija za određenu zemlju. Ništa.
2. Poantu: Opet nula bodova. Nemojte očekivati strukturirane, koherentne tekstove koji imaju poantu.
3. Pametna opažanja koja obogaćuju. Neće vam se duh obogatiti s mojih tekstovima kako je to slučaj kod nekih drugih putopisa.
4. Kvalitetne tekstove o određenoj zemlji. Not gonna happened. Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. Većinom putujem poslovno i ne vidim niti zemlju, niti domaće ljude.
5. Slike. Ili zaboravim aparat ili me mob zafrkava ili zaboravim slikati ili slikam nebitne stvari. A i cijeli dan provedem u radnim prostorijama, a to definitivno ne želite gledati na slikama.
ŠTO MOŽETE OČEKIVATI (i dobiti):
1. Detalje. Znate onu "nije puno, ali čovjek veseli". Observacija marginalnih stvari, usputnih događaja. Nebitni detalji koje ja ne mogu da ne vidim. I eto, imam potrebu da ih zapišem.
2. Otvorenost. Iskrenost. Dječju iskrenost koja se ne boji priznati da nešto (ne) zna.
3. Moj poligon za učenje, za toleranciju, za vlastitu konfrontraciju sa vlastitim predrasudama.
4. Pokoji humoristični detalj.
5. Tipfelere i disgramatičnu disgrafiju.
Jako se veselim vašim komentarima - stoga, pišite, pišite, pišite. :)