četvrtak, 21.11.2013. u 19:51
Ljudi - ne možeš s njima, ne možeš bez njih
Nastavno na prošli POST... I kick ass in stolni tenis. Sve sam pobijedila. I rekla sam da čim se vratim u Zagreb odmah idem u neki klub. Po mogućnosti ovaj koji mi je kraj zgrade. Suvišno je reći da sam u ZG već kojih 10 dana i da se nisam ni sjetila otići.
Na konferenciji sam upoznala hrpu prekrasnih predanih ljudi koji su živi dokazi da je promjena u svijetu moguća. A taj svijet bi bio svijet bez diskriminacije i sa poštivanjem ljudskih prava. Zbog referenduma riječi diskriminacija i ljudska prava vjerojatno izlaze na uši većini ljudi u RH. Stoga ću vas u ovom postu poštedjeti tih tema, ali samo u ovom. Već u sljedećem se pripremite na čitabu. :) Ovaj post posvetit ću malim komičnih trenucima koje sam doživjela na konferenciji, a koji također koketiraju s predrasudama koje, htjeli ili ne, imamo u sebi, barem malo. Ili barem ja. :)
Konferencija je okupila jako veliki broj ljudi, ali to nije omelo organizatore da odigraju pokoju igru upoznavanja sa svima nama. U istom prostoru su našle gotovo sve zemlje našeg kontinenta. I tako ja završim u maloj grupi za upoznavanje s predstavnikom jedne susjedne zemlje (zemlja u nazivu ima 2 riječi). Dok smo u malim grupama stajali na nogama i razgovarali, on se odvojio i sjeo. Tko je htio pričati s njim, trebao je doći do njega. Sutradan, dok smo svi slušali inspirativne govore o važnosti zaštite ljudskog dostojanstva, on je otišao šetati po Strasbourgu. Mislim da je on najviše grada vidio, jer ga na konferenciji gotovo da nije ni bilo. Jednom sam ga vidjela kako kroz prozor gleda na našu dvoranu, ali se ne približava. Smješka se zagonetno, iako je zagonetka poprilično jasna. Zadnji put sam ga vidjela na svečanoj večeri i zabavi. Sjedio je na šanku i tražio konobara da mu natoči bijelog vina. Ovaj natoči pola čaše, a kolega ga gleda ko da mu je trisku dao. I drži čašu da mu natoči još. Pa neće valjda piti iz polu prazne čaše?! Konobar mu natoči 2/3 čaše. Kolega ga pogleda poluprijekorno, nagne čašu i jednim gutljajem dođe do polupune čaše. Vjerujem da je bilo još posjeta šanku, jer je plesao do kasno u noć.
Za ručkom sam upoznala jednog predstavnika jedne druge susjedne (neki bi rekli male) zemlje. Gospodin je po godinama debelo odskakao od prosjeka. Sjedio je iza mene i nakon što je ručao, došao je za moj stol. Udubljena u jelo ispred sebe (nepoznato povrće i pomfri), ne shvaćam da je sjeo nasuprot mene. U pola zalogaja podignem glavu i ispred mene sjedi čovjek bez jednog oka, a drugo nebesko plavo. Prestrašila sam se ko Andy kad ga je iznenadila mineralna voda. Jako smo ugodno čavrljali o mogućnostima suradnje, ali nisam mogla prestati misliti jesam li svojim izrazom lica pokazala kako sam se usrala na tren.
Highlight konferencije bio je mladi Belgijanac (zapravo, stopostotni talijan iz Sicilije). Odjednom se konferencija od 170 ljudi svela na 1. Svaki pokret njegovih dugih i gustim trepavicama za mene je bio jedan mali blackout. Prekrasan osmijeh, radi prekrasan posao s mladima, imamo hrpu zajedničkih tema i razmišljanja... A zgodan, a lipi, a šarmantan, a pametan... ajme majko mila. I još se na stolici rastegne, vire mu plave boxerice i ravan trbuh. Došlo mi je da mu se ušuljam u kufer i odem za Belgiju s njim. I tako iz dana u dan mi pričamo, smijemo se, razgovaramo dok traju nedovoljno zanimljiva predavanja... i tako jednog dana rastegne se on opet - a ono: opet iste plave boxerice! Neeeeeeeeeeeee. The spell has been broken. On nosi jedne te iste boxerice više dana... game over. Shut down.
Povrat doma bio je izrazito jednostavan, jer nisam išla sama. Ukrcala sam se na bus do Frankfurta, gledala serije, smijala se na glas i rukama pokrivala usta bojeći se da će mi smijeh procuriti niz prste. U avionu sam srela kolegu i uz jedan jako čudan sendvič u avionu Croatia Airlines-a, približavala sam se Zagrebu.
Zagreb je bio jednak kao i kad sam otišla. Kišan, prohladan. Ali jedno toplo srce je činilo razliku... Stan je bio ugrijan, a posteljina čista. Spavala sam ko bebica. I nisam sanjala Belgijanca, majke mi.
