ponedjeljak, 05.10.2009. u 09:00
Sleepless in London Stansted
“The meeting of two personalities is like the contact of two chemical substances; if there is any reaction, both are transformed.” (Carl Gustav Jung)
Kad sam završila s talijanskim Poljacima, bila sam izvan sebe. Umorna, sva neispavana. Krenula sam tražiti mjesto gdje ću zaspati, skrasiti se. Sve zauzeto. Ništa od mog spavanja na aerodromu. A baš sam htjela (right).
U hrpi poluzaspalih, zaspalih i kompletno izgubljenih na podu, izvirila je glava jednog, kasnije ću saznati, Poljaka.
Moje sjedenje uz njega i bezobrazno započinjanje razgovora unatoč njegovom kroničnom umoru, pretvorilo se u prekrasno iskustvo nalik na ono u "Before Sunrise", samo bez ljubavnog elementa.
Koliko smo se god trudili pričati tiho, nismo uspjeli ne probuditi dvije cure koje su ležale ispod naših nogu. Je li vam se desi da neki ljudi iz vas izvuku toliku dozu informacija, toliku brbljavost da se ne možete kontrolirati?
Zove se Šimon i mogao bi proći kao moderna varijanta jednog od apostola, ako ne i samog isusa u nekoj novoj ekranizaciji Isusova života. I to sam mu rekla (o toj ludoj brljavosti govorim) naš to se on nasmijao, a onda sam mu vidila šlape i tako se jako počela smijati da sam probudila još nekoliko ljudi pored sebe. Imao je šlape (one ljetne) kakve bi baš mogli dati Isusu da nosi u današnje vrijeme hahah. S čarapama naravno. On završava doktorat iz fizike, a da bi platio školarinu, radi ljeti u Britaniji u snack baru. Di nam ide svit...
Pošto je moj let bio prije njegovog, poziv za check-in sam dobila ranije (neću ni pisati kakav je gentlemen, nosio mi torbe, pomagao do same crte razgraničenja), rastali smo se samo mahom ruke. Kad sam obavila tehnikalije, uvatila me neka sjeta da ga više nikad neću viditi, a rastali smo se bez razmjene kontakt informacija.
Svoju tugu utopila sam u kapljicama različitih parfema koje su se nudile u duty free shopu. Ah, zavidim Tom Hanksu što je ostao na terminalu, ostala bih i ja u duty free shopu barem mjesec dana...
Kad sam skinula pogled sa "power point prezentacija" (za obrazloženje vidi prethodni post), ugledala sam Poljaka. I onda sam bila mirna. Sjedili smo zajedno, pričali o fotografiji - on kako voli fotografirati portrete, ja kako volim spontane dokumentarne. Pričali smo o hobijima i životu općenito. Iako smo oboje bili na granici da se srušimo od umora, nismo htjeli gubiti dragocjene trenutke. Ni sama ne znam zašto ih tako nazivam, ali tog trena bili su upravo takvi.
Bez znanja koji nam je "gate" potreban, išli smo istraživati. Na kraju se ispostavilo da su gate-ovi jedan pored drugoga. Kako prikladno.
Saznala sam da se Poljaci u obraz ljube 3 puta, da su izrazito pristojni i gentlemeni. Čekao je sa mnom u redu i nije odlazio sve dok nisam ušla u onu tubu. Čak ni ja nisam očekivala kad se okrenem na posljednji pozdrav da će on stajati i čekati da uđem (da se uvjeri da sam stvarno otišla? hahha)
A onda, kao na filmu, u prolazu su stajale 2 slike (Delpy, iskoristi to u budućem filmu) na kojima je pisalo:
FATE
FEAR
FAIRYTALE.
Moj put prema Portugalu je bio sudbina (i ljubav, moj suprug, zbog kojeg sam došla), imala sam velik strah kako ću izdržat noć s obzirom da nisam preležala virozu koja me bacila sa 40 temperaturom u krevet, ali noć se pretvorila u bajku koju vam možda nisam dobro ispričala, ali meni će ostati zauvijek u sjećanju.
Znajući sebe i svoja putovanja, kroz narednih godinu dana, sjedit će d.s.o. u Gdańsku i ispijati kavu i viknuti: "Hey, Šimon, do you remember me?" Prepoznat ću ga po šlapama.
u avionu
negdje iznad Španjolske
04. 10. 2009. 7:50.
