Samo polako ...
03.04.2020., petak
Pjesma koja je više od pjesme
 Ne znam imate li vi, ali ja imam tu neku pjesmu koje se sjetim i kad trenutak nije niti malo poetski... Kad sam na nekom raskrižju i ne znam kako dalje....kad trebam odlučiti nešto, a odluka nije lagana. Pomogne da se vratim na početak, odmaknem kalkulacije kako bi možda bilo bolje....razumnije...pametnije. Vrati mi onu misao da na kraju uvijek ostanemo sami sa posljedicama svojih odluka i da je najvažnije da smo mi, tamo duboko u sebi, sigurni da su bile prave..... Evo....to je ta pjesma koja mi daje odgovore.... Čovjek u ogledalu Kada postigneš sve ono što si želio u borbi za sebe i svijet te učini kraljem dana, samo priđi ogledalu... pogledaj se i vidi što ti taj čovjek ima za reći. Jer... to nije tvoj otac, ili majka, ili žena čije sudove moraš proći. Osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu ona je koja te gleda iz ogledala. Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj i smatrati te divnim, ali čovjek u ogledalu veli da si samo protuha ako mu ne možeš pogledati ravno u oči. Njemu treba ugoditi... ostali nisu važni jer samo on je s tobom otvoren do kraja. I ..... prošao si svoj najteži ispit ako je čovjek u ogledalu i dalje tvoj prijatelj. Jer na putu života možeš prevariti čitav svijet i u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu, ali će ti konačna plaća biti bol srca i suze ako si prevario čovjeka u ogledalu. Dale Wimbow |
02.04.2020., četvrtak
Da, samo polako....
|
Samo polako..... Govorim si te dvije riječi svaki dan....ujutro uz prvu kavu.....u podne dok pokušavam uloviti tu malu zraku sunca koja se spusti na balkon....u noći dok tonem u san..... I još bezbroj puta u danu... Pojavile su se kao slamka spasa usred vrtloga emocija u kaosu moga života zadnjih mjeseci. I pomažu..... Pomažu da si daš vremena i ponovno upoznaš i prihvatiš tu neku novu sebe koja te zadnje vrijeme iznenađuje, da daš smisao nekim emocijama i potrebama koje te zbunjuju.... Pomažu u vremenu kad si sklupčana u kutu nakon uragana i shvatiš da sama moraš zaliječiti sve rane......da su svi tu, ali si na kraju ipak sama. Sama i začuđena kako ništa nije onako kako si mislila da će biti nakon što okreneš novi list, ostaviš prošlost i sigurnost iza sebe i kreneš sama dalje. Iznenadiš se kad spoznaš da si ti zapravo neka druga osoba.....da ta neka ti koju pamtiš iz prošlosti i koja ti je govorila da u tom životu nešto nedostaje....da ona više ne postoji. Ostaneš začuđena kad shvatiš da ti više ne uživaš u istim stvarima kao ona, da buka, gužva i puno ljudi oko tebe nije ono što ti želiš. To je željela ona, ti želiš neke druge stvari. U prvom trenutku kad to shvatiš si iznenađena, zbunjena i s tisuću upitnika u glavi. Pokušavaš joj se dodvoriti i radiš stvari koje bi joj se svidjele. Ali brzo odustaneš.....jednostavno ne ide. Osjetiš strah kad shvatiš da si sama, da nje više nema. A računala si na nju u ovim trenutcima. Na njen entuzijazam....optimizam...na njenu snagu. Sa strahom shvatiš da si neka osoba koju zapravo ne poznaješ, da ništa nije onako kako si mislila da će biti. Uplašena si.... ostavljena..... sama.... Onda se pojave te dvije riječi....Samo polako..... Daju ti priliku i vremena da se iznova upoznaš, da prihvatiš da ti jednostavno više nisi ona...... Daju ti snagu da iznova počneš upoznavati sebe....dan za danom. Daju ti mir i vrijeme koje ti je potrebno da složiš sve kockice svog života i svoje osobnosti....iz početka, osluškujući neku novu sebe. I kreneš tako tren po tren, dan po dan ....Samo polako.......  |
