Nešto ovih dana pomalo vrljam i bauljam u blogovskim prostranstvima... bauljam i razmišljam... a ponekad i ne razmišljam već samo bauljam...

Ne znam kako se kod vas život odvija, kod mene je sve osim uobičajen... ali ima onih trenutaka u njemu koji me užasnu, natjeraju da preispitam da li je ono što činim - ono što me čini srećnim?

Prije nekoliko godina... srednja škola... klasični problemi i brige jednog srednješkolca uz pokoju primjesu problema iz porodičnog sektora... ma znate ono: ko može reći da mu je porodica divna i da im ništa ne zamjeri nek se javi pa da ga kamenujemo... ali ponovo odlutah...

Bila je zima... zimske zgode i nezgode: klizanje, grudvanje... tad sam imao manju nezgodu na klizanju i malo više opalio mojom tvrdom bosanskom glavom o led...

Amnezija je divna stvar... repriziraš jedan te isti film non stop, izluđuješ sagovornike jer svakih pet minuta priča za tebe ide ispočetka: znaš ko si ti, ali nemaš pojma ko su ljudi oko tebe, postavljaš im pitanja kako se zovu i slično, a već vidiš iz njih kako pored svog strpljenja i brige za tebe dolaze do ivice na kojoj bi te ubili ako ponoviš pitanje još jednom... Teška situacija za sve...

Međutim, nakon par dana u bolnici došao sam sebi... jeste da se nekih događaja oko tog dana ne mogu još uvijek sjetiti, ali to iskustvo mi je nataknulo gomilu pitanja: da li će me se iko sjećati nakon 100 - 200 godina? Šta učiniti da ne padneš u zaborav? Biti novi Tesla ili Anštajn? Ipak 80 godina života je sasvim dovoljno da se doživi i proživi... ali ostalo je još mnogo pitanja...

Zamislite da izgubite sjećanje na sve ljude oko sebe, zamislite da krećete ispočetka... ponovo prolaziti kroz neke faze samospoznaje i upoznavanja s onim što zovemo život...

Kakve bi osobe bili? Bolje? Gore? Ili iste? Da li bi se šta promjenilo kad bi krenuli ispočetka bez sjećanja na sve? Bi li činili iste greške i bi li imali iste ciljeve?