Cigareta dogorjeva na rubu usana... Ostalo je još svega nekoliko komada u osakaćenom pakovanju... Da li je to – to? Da li sam našao vezu među njima?

Davno sam ostavio cigarete. Više se ni ne sjećam kad. Još u vremenu sestrine adolescencije i vremenu mog već davno prošlog djetinjstva. I onda sam upoznao nju i bješe kao san, sedam dana raja pretvoreno u predgrađe pakla – otišla je! Cigareta je našla put do mene, a i sad je tu. Moj vjerni pratioc kroz dileme...

Juče sam shvatio par stvari o sebi i o mojim prošlim vezama i nije... nije mi se uopšte dopalo. Shvatio sam šta je veza između svih mojih bivših... ja sam stub – samo jebeni stub.

Da li ste imali kad osjećaj da vam se svi žale, povjeravaju, prazne dušu na vama, skidaju svoj kamen sa pleća prebacivajući ga vama svojom pričom? Da li vas ubijaju u pojam?

Kafa hladna, cigareta dogorjeva... prijateljica lagano pije kafu i zajedno uspjevamo da riješimo dilemu: ja više ne želim biti stub!

U prošlim vezama sam uvijek bio rame za plakanje, onaj koji liječi komplexe drugih, onaj koji sluša - a ne govori. Kad sam god bio potreban – bio tu, slušao porodične probleme, probleme u vezi škole, života, isfrustriranosti sa njima bitnim stvarima, trudio se da razumijem i bio oslonac. Kao jedini stub hrama koji još uvijek stoji uspravno, dok se ostali nemilosrdno naslanjanju na njega, a on – u strahu da ih ne izbaci iz ravnoteže koju i onako ne mogu dosegnuti sami – stoji, ćuti nepomičan.

Da li nas drugi trebaju opretećavati sa svojim problemima, da li trebaju uz kafu i cigaretu izbaciti sav svoj čemer i jad pred vas? Ne sjećam se da sam to uradio ikad do sad, vjerovatno jesam ali rijetko... obično sam u tim situcijama sam sebi dovoljan.

Ne želim to više, želim i ja stati, nasloniti galvu na nekog i reći kako ni meni nije lako. Ubila me je u pojam pitanjem "kako to da me ne opterećuje sutra?" Zašto je mislila da sam ja takav, zašto nije vidjela kroz moju fasadu? A mislio sam da zna – da razumije?

Cigareta dogorjela... poslednji stub je pao...