26.11.2008., srijeda
Još malo kemijanja ...
Kao što svi mi vrlo dobru znamo, ništa u životu nije savršeno niti idealno. Ne postoji savršena žena ni savršeni muškarac, kao ni idealan posao ili auto. Pa tako ne postoji ni savršeni sustav bodovanja i vrednovanja rezultata u trčanju.
Uobičajeni je način, na većini naših utrka, da se proglase apsolutni pobjednici u muškoj i ženskoj kategoriji, te pobjednici po kategorijama. Apsolutni pobjednici obično pokupe perje (ako ga ima) i najveće pehare i robne nagrade, dok se pobjednici po kategorijama najčešće moraju zadovoljiti samo medaljama. Osim toga, organizatori mnogih utrka rastežu kategorije na 10 godina i time čine veliku nepravdu onima koji su blizu prelaska u stariju skupinu. Zamislite samo kolika je razlika između trkača od 60 godina i onog od 69. Posebna nepravda čini se trkačima starijima od 70, kojih nema puno, ali ih ipak ima, koje često trpaju u kategoriju preko 60, u kojoj nemaju nikakve šanse. Govorim o trkačima, ali, naravno da isto ovo vrijedi i za žene, samo što je njih, na žalost, vrlo malo na našim utrkama, pa se to toliko ne primijeti. Zato se i događa da primjerice na Riječkom polumaratonu, koji je svijetla iznimka jer nagrađuje novčano i pobjednike po kategorijama, pola fonda za veteranke ostane nepodijeljeno a novčanu nagradu osvoji žena koja jedva istrči utrku u limitu od dva i pol sata.
Zimska liga Lagvić, prva je, koliko je meni poznato, uvela sustav vrednovanja rezultata po starosnom i spolnom hendikepu. Neću sad objašnjavati o čemu se radi jer velika većina trkača to vrlo dobro zna. Meni se to dopalo, pa sam isti sustav predložio i za našu ligu, a prihvatili su ga i Istrijani. To je bilo jako zgodno na početku, jer nisam znao hoćemo li imati dovoljan broj trkača i dovoljno novaca za nagrade. Ovako jednostavno, tri pehara i što ostane podijeliš da si pobjednici kupe bar nove tenisice. No, nakon nekog vremena su krenule raznorazne priče, najprije su se žene pobunile da im 10% hendikepa nije dovoljno, jer da je u Hrvatskoj drugačiji odnos snage između spolova nego u svijetu. Onda je došla veslačica, Iva Nadalin, koja je svima koji tako misle i govore jednom za svagda začepila usta osvojivši drugo mjesto sa vrlo malim zaostatkom iza pobjednika. Nakon toga su se pobunili neki veterani, koji su navikli osvajati medalje u „šupljim“ kategorijama a realno ne vrijede puno. Pa su onda došli jaki veterani, i počeli osvajati sve nagrade. Sad se bune mladi, odnosno trkači bez hendikepa, koji bi u ovoj konkurenciji i po ovakvom sustavu, morali trčati svemirske rezultate, na nivou jednog Zorana Žilića pa čak i bolje da bi pobijedili. Još se nije rodio ko bi svitu ugodio, govorila je moja baba. No, možemo bar pokušati. Kao što sam već pisao, najteže je najmlađima, pa sam za njih već uveo kategorije. Na žalost, studenti očito imaju pametnijih stvari u životu nego trčati, pa smo tako uštedjeli na peharima i medaljama za njih i njihove ekipe. Ostaje nam najbrojnija skupina, u najboljim životnim godinama, dakle oni bez starosnog hendikepa. Njih ćemo od, ove godine, također proglašavati i nastojati nagraditi sponzorskim nagradama, posebno u muškoj i ženskoj kategoriji. Samo po sebi se razumije, da na ovaj način proglašavanje po troje najboljih muškaraca i žena gubi svaki smisao, pa se to ukida….
P.S. Napokon sam ažurirao rang liste, ljubitelji statistike navalite …
|
- 09:23 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
