Evo kratkog izvještaja sa 3. Rovinjskog polumaratona. Po običaju, slučajno sam se odlučio otići na tu utrku, jer me Krešo pitao da mu organiziram prijevoz, pa sam tako upao i ja. Najviše radi dobrog društva i očekivano dobre klope, koja je na kraju izostala …
Krenuli smo u 8:30 ujutro, i nakon jedva sat vremena vožnje Čotrinim avionom stigli u Rovinj. Vrijeme je bilo prekrasno za brojne turiste, ali ne i za nas trkače, koji većinom ipak ne volimo trčati po jakom podnevnom suncu. Iako mi takvo vrijeme posebno smeta, u zadnje vrijeme ga jednostavno ignoriram, rasterećen bilo kakvim posebnim rezultatskim očekivanjem. Ionako vrlo malo treniram, pa na trke idem isključivo radi zabave.
Utrka je startala točno u 11:00 sa rive, i osim malenog kruga kroz grad, trčalo se kroz marinu, park i dalje uz more istom rutom gdje se trči triatlon, samo duže, 10,5 km tamo i toliko isto nazad. Odmah na početku se desilo nešto čudno. Krenuo sam po običaju iz zadnjih redova i upao u gužvu uvjetovanu jako uskim ulicama, tako da sam se jedva kretao prvih 500-600 metara. No, unatoč tome, prolaz na 2. km bio mi je tek nešto preko 9 min. što mi se čini nemoguće. Kasnije sam uhvatio onaj svoj (za sada jedini mogući) ritam od 5min/km, ali sam stalno imao tu jednu minutu „viška“ od starta. Ovaj puta sam trčao sa dobro natopljenom kapom „beduinkom“ i mislim da me je to spasilo. Pomalo sam gurao prema okretu i prestizao one koji su krenuli prebrzo. Turisti i kupači, kojih je bilo lijepi broj, putem su navijali i mahali nam zastavicama, osim u dijelu kroz nudistički kamp, gdje su za mahanje služili i neki drugi „rekviziti“. Kilometar i pol prije okreta, upao sam u malu krizu, jer taj okret nikako da se pojavi, a i nisam očekivao da je zadnjih kilometar prije okreta konstantna uzbrdica bez imalo hlada. Kad sam konačno okrenuo, uzbrdica se je (logično) pretvorila u nizbrdicu i bilo je lakše. Činilo mi se da idem jako sporo, međutim prolazna vremena su govorila da mi se tempo ubrzao na 4:50min/km. Vrlo čudno … Sad je već sparno i vruće vrijeme počelo uzimati svoj „danak“ pa sam počeo prestizati i prve „hodače“. Iako mi se činilo da trčim sve sporije, vrijeme mi je do kraja ostalo otprilike isto, tako da me je konačnih 1:42: nešto jako ugodno iznenadilo. Čak sam imao snage za vrlo efektan finiš, kojim sam slistio još dvojicu (jedan je bio mađar) na veliko veselje okupljenih navijača … sve u svemu, 4 min bolje vrijeme nego na Turopoljskoj trci izazvalo je u meni velike sumnje u dužinu staze, međutim organizator se, naravno, kune da je točna u metar. A čak su padali i osobni rekordi …
Što bi tek bilo da nisam dan ranije odvozio 52 km na bicikli, i nakon toga pojeo cijelu teglicu bakalara na proslavi rođendana svoje curice … hmmm. Ima nešto u tom bakalaru, nije ovo prvi put … morat ću se posvetiti ozbiljnijem istraživanju, pa kad se uvjerim javit ću se …
|
