17.01.2006., utorak
Prisilni odmor
Odlučio sam pauzirati sa trčanjem, dok se bol ne smiri. Zapravo to i nije neka velika bol, da me nije strah povrede, i da ne trčim, ne bih to valjda ni primjetio. Malo sam prelistao medicinsku enciklopediju, anatomski atlas i naravno prosurfao, i zaključio da mora biti riječ o upali tetive, Svaki dan otopim dvije tri kocke leda, i nastojim što manje hodati. Planiram probati, tamo negdje, četvrtak-petak otrčati lagano na umjetnoj travi, i ako bude sve OK u subotu na ligu. Samo, nisam baš siguran, nekako, još uvijek se to osjeća, a prošlo je, evo, tjedan dana. Interesantno je, koliko je onaj moj prethodni post, gdje sam ponudio pomoć i plan treninga početnicima i rekreativcima, izazvao veselja i zabave na jednom lokalnom forumu. Kao „ ha, ha, vidi ovoga, pravi se pametan i dijeli savjete, a i sam se ozlijedio“. To mi je dalo malo mislit. Stvarno, koji sam ja faktor da nudim savjete i plan treninga drugima. Pa ja trčim tek nešto manje od pet godina, što je ipak, vjerujem, manje od cijelog života lokalnog forumaša. Već sam mislio da se okanem ćorava posla, ali vrag mi ne da mira. Pa ću još jednom ponoviti. Aktivno sam se bavio plivanjem deset godina, i još toliko kao trener-instruktor za mlađe uzraste, tzv. školu plivanja, gdje sam brojne naraštaje djece doveo pred trenere kao „gotove plivače“ koji savršeno vladaju sa sve četiri tehnike. To bi možda moglo koristiti nekom triatloncu početniku. Znam jednoga, koji i nije baš početnik, a kojemu je svega nekoliko zajedničkih plivačkih treninga, gdje smo poradili na tehnici, donijelo napredak od skoro minutu na dionici od 750 m. Što se tiče trčanja, nakon pročitanih Gallowaya, Belana, pa i onog osporavanog Trčanja s Gebreselassijem i brojnih drugih, te nakon doslovce prostudiranih brojnih članaka u Maratoncu i na raznim siteovima došao sam do zaključka da u svemu tome i nema neke pretjerane filozofije, jednom kad ti to sve sjedne. Čemu, da jedan početnik ili rekreativac, kojega to sve možda i ne zanima, ili nema vremena, čitati i tražiti, gubi vrijeme. Zato stalno naglašavam : početnici i rekreativci. Ne znam zašto se odmah nađu prozvani i pogođeni neki koji znaju to isto što i ja ili više? Pa to mu mogu i ja savjetovati ili isplanirati misle si oni. OK, pa dajte, ljudi traže pomoć ! Sad ću otkriti karte i reći da je meni glavni cilj što veći broj ljudi natjerati da trče, najprije rekreativno, a onda i na utrkama. Zato sam i pokrenuo zimsku ligu, i ovaj blog. Nakon zimske lige slijedi Riječki polumaraton. Zašto da, godinama već, na njemu trči stotinjak ljudi, kad bi moglo već ove godine dvjesto, a dogodine 300-400 itd. Vrhunski doživljaj, unikatna medalja, a zaista ga svako može pretrčati za dva sata. A puno trkača na ligi, puno trkača na polumaratonu, mora donijeti veći interes sponzora. Trčanje je baza za triatlon. Od mase trkača, pojavit će se i koji triatlonac. Svi samo kukaju, kao nema sponzora, vani ovo, vani ono, a kad neko pokuša nešto da bi se stvari pomakle, onda se nađu pametni da ga popljuju. Ja sam našao tri sponzora za ekipe u zimskoj ligi, a niko drugi nije ni pokušao. No dobro, da sad ne ispadne da ja nekome solim pamet, htio sam reći, znam što i zašto radim, i neću tako lako odustati. Post je trebao biti o nečemu drugom. Dok ne trčim, vrtim trenažer, zato je tu ova teta na sobnoj bicikli. Jako mi je dosadno (i teško) na trenažeru. Pitanje : zašto kažu da je sobna bicikla dobra samo za tetice, a ne i za prave sportaše ?
|
- 13:11 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
