Prijestupnici

Toga dana vrijeme je prolazilo nevjerojatno sporo. Predavanje profesora Binnsa kao da je trajalo dva sata umjesto jedan, a na inače dinamičnom satu Čarolija imala sam osjećaj da ću svaki tren zaspati.

Isto je bilo i s ostalima. Annabelle je na zadnjem satu danas, poslije ručka, lupkala prstima po klupi (sve dok je McGonagallica nije opomenula), a Melissa se nije čak ni sjetila javljati kad zna točan odgovor. Bila je zaokupljena gledanjem na pješčani sat koji je stajao na profesoričinoj katedri.

Napokon je zvonilo za kraj nastave. Nisam željela pričekati ostale da se spreme, nego sam prema Društvenoj prostoriji krenula sama. Pošla sam drugim putem, malo dužim, kojim ne idemo često da ih usput ne sretnem. Željela sam biti malo sama.

Još kojih sat vremena i svi Gryffindori će znati sve o mojoj sposobnosti. To je bilo dobro, nisam mogla više podnijeti da me onako čudno gledaju. Ali što ako me se nakon predavanja počnu bojati još više? Nisam željela o tome razmišljati.

Polako sam došla do Društvene prostorije. Unutra su naravno već bili svi što podrazumijeva Melissu i Willa, Annabelle, Irmu i Andrewa. Amelie opet nije bilo. Sjedili su za stolom najbliže kaminu i pričali o nečemu. Sjela sam u jedan prazan naslonjač.

Annabelle i Irma su razgovarale o nekom slatkom Hufflepuffcu. I Melissa i Will su razgovarali, nisam uspjela čuti o čemu. Ostao je još samo Andrew. On nije bio tip osobe koja će pričati samo zato da prekine tišinu. Nije bio šutljiv, naprotiv, čim bi počela neka rasprava rado se uključivao, ali jednostavno nije nepotrebno brbljao. Meni je tišina odgovarala.

U petnaest do pet Melissa je ustala i pljesnula rukama. Društvena prostorija je bila već poluprazna.

˝Idemo, zakasnit ćemo!˝ rekla je strogim glasom.
˝A što ćemo s Amelie?˝ upitala je Irma.
˝Ma pojavit će se ona na vrijeme˝, bezbrižno je odgovorila Annabelle.

Malo prebezbrižno. Svi smo je pogledali.

˝Što je bilo?˝ upitala je zbunjeno.
˝Ti znaš gdje je Amelie˝ rekao je Andrew. To nije bilo pitanje.
˝M-molim? Ne znam gdje je. Pa znate da nikome ne želi reći što radi kad je nema˝, rekla je Annabelle visokim glasom. Melissa ju je nestrpljivo gledala.
˝Nemamo vremena sad izvlačiti ovo iz nje! Reći ćeš nam poslije predavanja!˝ povikala je i gurnula Willa kroz prolaz. Ja sam krenula za njima.

˝Baš me zanima što McGonagallica hoće od tebe˝, rekla je Irma.
˝Da, i mene˝, potvrdila sam.

Na trećem sam katu, umjesto da skrenem desno kao ostali, skrenula lijevo. Usput sam ih podsjetila da mi moraju ispričati sve točno što je bilo pogotovo kako su ostali reagirali kad su saznali istinu. Obećali su da hoće.

Profesoričin odnosno ravnateljičin kabinet nalazio se na istom mjestu gdje je bio kad sam na prvoj godini prvi put došla ovdje. No tada ni sada nisam znala što me čeka.

Na ulazu me dočekala vodoriga. Osjetila kako mi se želudac grči. Nisam znala lozinku.

˝Kisele kokice˝, pokušala sam. Vodoriga je trepnula, ali se nije pomaknula. Ostala sam bespomoćno stajati. Zapovjedila sam si da mislim. Što bi McGonagallica stavila? Sigurno nešto što ima veze sa čitanjem sjećanja budući da mi nije rekla lozinku. Vjerojatno je pretpostavljala da ću je pogoditi.

˝Čitač?˝
˝Sjećanje?˝
˝Čitač sjećanja?˝
˝Kamen?˝
˝Voldemortov kamen?˝ pokušala sam beznadno.

Na moje iznenađenje vodoriga se pomaknula i otvorila mi prolaz do zavojitih stepenica. Brzo sam se popela. Već sam sigurno kasnila. U žurbi sam preglasno pokucala na vrata.

˝Uđite˝, čulo se iznutra.

Polako sam otvorila vrata. Ravnateljica je sjedila za okruglim radnim stolom. Kabinet je izgledao jednako kao i prije pet godina. Na zidovima su visjele slike bivših ravnatelja. Učinilo mi se da je profesorica upravo razgovarala s jednim od njih. Nije se činila iznenađena što sam uspjela pogoditi lozinku.

˝Sjednite˝, rekla je ravnateljica i pokazala mi na okrugli stolac koji se nalazio nasuprot nje. Ovo me podsjetilo na instrukcije kod Lupina.

˝Danas ćete razvrstavati stare podatke o školskim prijestupnicama od novih˝, rekla je i pokazala na poveliku prašnjavu kutiju koju nisam prije primijetila na stolu. ˝Sve one nakon 1950. stavljajte u ovu kutiju˝ zamahnula je štapićem i dočarala novu kutiju, ˝a one starije ostavite u ovoj˝ pokazala je na onu prašnjavu. ˝Je li vam jasno?˝ upitala je na kraju.

˝Jasno mi je˝ odgovorila sam, ˝ali...˝ nisam znala kako da to pitam a da ne ispadne bezobrazno.
˝Nije vam jasno zašto niste na predavanju?˝ upitala me profesorica blago me gledajući.
˝Da.˝ priznala sam.
˝Pa razmislite malo˝, počela je napokon, ˝profesor Lupin sada objašnjava svim Gryffindorima kako funkcionira čitanje sjećanja. Sigurna sam da se ne biste osjećali ugodno da sada gledaju u vas i došaptavaju se.˝
˝Da, ne bih,˝ morala sam priznati.
˝A sad krenite, imate dosta posla.

***

Dva sata kasnije vraćala sam se natrag u Društvenu prostoriju. Vrijeme u ravnateljičinom kabinetu je tako sporo prolazilo da sam imala dojam da sam tamo provela najmanje četiri sata. Žurno sam koračala hodnicima u želji da do Društvene dođem što prije. Živo me zanimalo kako je bilo na predavanju i kako će sad ostali reagirati na mene. Nisam ni primijetila da netko trči za mnom sve dok mi nije stavio ruku na rame. Prestrašeno sam se okrenula.

˝Napokon sam te uhvatio, Hunter˝, rekao je Corvus Corax.

Coraxa sam znala s metlobojskih treninga. Bio je kapetan slytherinske metlobojske ekipe i prvi kad se trebalo svađati oko toga tko je prvi rezervirao teren.

˝Što trebaš, Coraxe?˝ upitala sam pomalo bezobrazno.
˝Dođi sa mnom˝, rekao je.



Evo vam! Mislim da je ovo najveći post koji sam ikad napisala. Definitivno će mi povećati prosjek riječi.
Sretna nova godina svima! Mislim na cijelu godinu i zato je malim slovima :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.