Napokon istina

Jedva sam dočekala da nastava prođe i da poslije večere mogu početi s Michaelovim planom. Znali smo da će u Društvenoj prostoriji biti prevelika gužva i on me pozvao u mušku spavaonicu. Tamo sam se zagarantirano mogla u miru posvetiti čitanju profesorova sjećanja jer je ostatak muške spavaonice imao utakmicu iz hrakometa. Večera je završila i ja sam napokon sjedila na Michaelovom krevetu pokušavajući se sjetiti koji je ono bio dan kad sam primijetila da je profesoru Lupinu laknulo što ne mogu doći na instrukcije.

˝Rekla si da je to bilo dan prije kvalifikacija za metlobojsku ekipu, znači to je bilo negdje sredinom rujna˝, rekao je Michael.
˝Da, ali meni treba točan datum ako idem u sjećanje starije od tjedan dana.˝
˝Netko se sigurno sjeća kada su bile kvalifikacije˝, počeo je Michael.
˝Will!˝

Williama sam pronašla u Društvenoj prostoriji kako sjedi pokraj Melisse. Učinilo mi se kako su se samo čas prije toga ljubili i nije baš bio sretan što me vidi. Ali uspjela sam saznati što sam htjela, točan datum kvalifikacije.

˝18. rujna! 18. rujna!˝ vikala sam ulazeći u spavaonicu.
˝Znači dan prije toga je 17!˝ rekao je on.
˝Bravo matematičaru!˝ rekla sam napola se smijući. On se pravio da me nije čuo.
˝A kad si prvi put primijetila da ti nešto nije rekao?˝
˝Taj dan, prije večere, kad smo se dogovorili za prve instrukcije.˝
˝Znači moraš mu ući u sjećanje par sati prije toga.˝
˝To je oko 17 sati ako je večera u 19˝, pametno sam zaključila.
˝Tako je. Jesi spremna?˝
˝Nikad nisam spremna za čitanje sjećanja. Ali ću pokušati.˝

Prije nego što sam zatvorila oči uputila sam mu dug pogled. On mi je uzvratio pogledom odobravanja. Osjetila sam da se ništa loše ne može dogoditi i hrabro sam zatvorila oči. Kada ništa drugo nisam vidjela osim crnine počela sam u sebi ponavljati: ˝17. rujna u 17 sati, 17. rujna u 17 sati, 17. rujna u 17 sati...˝

Onda sam osjetila kao da se vrtim u krug, ali me netko drži da ne padnem. Vrtila sam se sve brže i brže, a onda je sve stalo. Otvorila sam oči.

Nalazila sam se u Lupinovom kabinetu. Odmah sam prepoznala to mjesto. Kako i nebi, kolike sam večeri provodila tu vježbajući čitanje sjećanja. Prvo sam čitala ona stara najviše par dana, a na četvrtoj godini sam već čitala ona od par godina. Ove godine sam trebala početi s kamenjem. Ne odmah s Kamenom, nego s nekim običnim kamenjem. Postupno bih došla do Kamena. Kada sam se toga sjetila kao da sam u sebi osjetila neku novi snagu. Moram otkriti što se dogodilo!

Profesor Lupin je sjedio za svojim radnim stolom i ocjenjivao zadaće. Nagnula sam mu preko ramena da vidim čiju sad ocjenjuje. Na vrhu pergamenta je pisalo ˝Margaret Riddle˝. Sastavak je bio na temu neoprostive kletve. Sjetila sam se da smo i mi to pisali. Ja sam dobila P, a Melissa I. Ali za Margaret sam bila sigurna da će dobiti O. Sastavak je imao bar četrdeset centimetara i bio je napisan uskim rukopisom. Moj je imao samo dvadeset i zadnjih nekoliko rečenica sam toliko raširila da slova više nisu nalikovala na slova. Nisam mogla izdržati a da ne pročitam koji red. Profesor je upravo u ˝tjekom˝ dodavao još jedan ˝i˝, kada se iz kamina čuo čudan zvuk. Munjevito sam se okrenula. U kaminu se nalazila glava ravnateljice McGonagall. Usne su joj bile stisnute u ravnu crtu, a kad je progovorila, glas joj je bio pun panike.

˝Gospodine, dođite brzo u moj ured! Kamen je ukraden!˝

Srce mi je sišlo u pete.


Kratak post, ali sada napokon znate što je s Kamenom. Nadam se da vam se sviđa. Poosa... =)))

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.