K A I R O S

ovo je samo izmišljenja priča buraz ...

I tada jedne večeri dok je rijeka šumila, a vjetar donosio miris jeseni... izrečene su riječi, riječi koje su morali reći... riječi koje su im nametali drugi... Gledali su se kao da traže pomoć, pomoć koje nema... Njene usne blago su podrhtavale kad je izgovarala riječi koje nije željela, a koje je morala reći. Pokušavala je da zadrži suze koje su se gomilale u uglovima očiju, pokušavala je da spriječi grč koji je stezao grlo...Nije željela da plače, ne sad, ne pred njim. Nije željela da pokaže koliko je njegove riječi bole...Osjećali su oboje da ono što se dešava mora da se desi, ali ne njihovom voljom, već zbog onih koji su čekali. Gledao je u nju dugo i nijemo. Njegove oči umorno su tražile nešto na njenom licu. Nije znao što, samo je znao da to nikad više neće naći... osmijeh, sreću, što li?
I tada, njegove ruke nježno su pomilovale njeno lice orošeno suzama, zaustavile se u kosi... pognuo je glavu naslanjajući je na njeno vrelo čelo... za trenutak je osjetila kako joj nešto toplo klizi niz lice, suze, njegove suze?- Oprosti mi - začula je šapat, i korake koji su se trkom udaljavali. Ostala je nekoliko minuta stojeći. Te noći, upoznala je bol, bol koja se ne iskazuje suzama, bol koja dolazi kada suza više nema, kad sve duboko zamre. Bol koja ne zna za granice ni... milost...