neobicno iskustvo
zašto baš jučer al eto dogodilo mi se nešto čudno, nešto neobično....cijelo vrijeme joge bilo mi je ugodno, opuštajuće, lijepo.... možda baš zato što sam malo strepila kako će to jučer izgledati...grupe su se spojile, novi ljudi, novi odnosi....
No Soham se nije promijenila, nastavila me prozivati i pikati (uz osmijeh) kao i uvijek, moraju svi čuti moje ime i povezati ga sa likom, moraju jer kad ne bi, to onda ne bi bilo to. Nema veze....samo mi je u jednom trenutku bilo malo al samo malo neugodno....priznajem nije ugodno kad samo tebe (mene) prozove kod izvođenja neke vježbe koju smo do sad već trebali savladati...i onda ti kaže što trebas napraviti a ti se zblokiras i ne znas niti kako se zoves a kamoli sto od tebe trazi. Pih...
Nema veze...idemo dalje.
Gledam, a što ću drugo, ljude oko sebe, one ispred, u gledalu one iza, i ne mogu vjerovati sto vidim....to su ljudi gume, plastelini ili sam ja panj, klimavi stari panj? Pa trudim se kao nikad do sada u životu i vjezbam redovito doma, zaista....iiiiiii šta vidim? Vidim kako drugi rade neke vjezbe kao od šale a ja se mučim i jos uvijek ne uspijevam...u čemu je keč, u čemu?
U nečem u nama? U nekoj psihi? U čemu? I taman kad sam polako već pala u neki oblik depresije (sve se događa jučer na jogi) dolazi zadnja vježba? PRANAYAMA. Polako se svi namještamo i zauzimamo pravi položaj. Krećemo u opuštanje.
Nakon ne znam koliko vremena osjetim nesto neobično, vrućinu u gornjem dijelu glave, čelo mi gori, tjeme...provjerim držanje glave, leđa ...sve stoji kak treba...čudno....osjećaj užarenosti traje i dalje i pored tog nazovi prekida....osjećaj odsutnosti, nekakvog polusna je prisutan i dalje...pomaknem mrvicu lijevu ruku i osjetim znoj na dlanu....čovječe što je to?!?....uzarenost i polusan se nastavljaju, imam osjećaj trajanosti tog osjećaja, kao da izvana gledam svoje čelo i tjeme....ne vidim sebe, svoj lik vidim samo užarenost. Osjećaj je zbunjujuć al fascinantan. To se dogada meni! Ne, to nije moguće! Ali ipak je.
Ne znam koliko sve to zajedno traje, čini mi se dugo, uostalom trajalo je koliko je bilo potrebno da shvatim, da uhvatim taj osjecaj.
Počinje 3 puta OM i sve se gubi....osjećam da odlazi to nesto....pokusavam ga nakon OMa osjetiti al bezuspjesno, nema ga vise, otisao je, nestao. Ostali su samo vlazni dlanovi kao dokaz da je bio tu.
Možda sve to nekome zvuči ludo i glupo, uostalom do prije nekoliko mjeseci i ja sam mislila na isti način al ja sam se promijenila.....moje misljenje po gro toga se promijenilo....ne zelim vise slijepo pičiti samo po svome....dajem šansu i drugima bez obzira sto nakon videnog ili odslusanog necu promijeniti misljenje....bitno je dati šansu i saslušati! Bar to ništa ne košta! Ok samo malo vremena al njega se uvijek nađe što god mi govorili.
Ja sam svoje iskustvo iznjela. Netko će ga htjeti pročitati i izgubiti mrvicu dragocjenog vremena i komentirati ga mozda, a netko pak drugi neće htjeti ni čuti o tako nećemu, što više, nazvat će to uvlačenjem u taj svijet i opčinjenošću. Komentirat će to mozda bas onako kako bih ja to učinila prije pola i više godina. No to je njegovo pravo.
Ja samo znam da jedva čekam doživjeti ponovo.
|
