ponekad mislim da ne mogu više.
da ne mogu ove ljude.
ne mogu ova mjerila.
ne mogu smisliti da neko radi cijelu noć i misli da je to normalno, hoću da ih očerupam ko kokošima im zavrnem vratom, hoću da vrištim
hoću svoju slobodu. iako pojma nemam šta bi s njom.
ne mogu više neizvjesnost. ne mogu ni jednog trena.
i znam da ću se sabrati znam da moram znam da sam u redu. znam da ne postojim. znam da sam ovdje.
pita me On kako možeš, kako možeš da opet planiraš isti posao kao vrata zatvora teška za sobom?
-to je moj way out iz ove situacije. drugi nemam, ne znam ne mogu, to je moj obilazni put ka slobodi. ako ne stignem tamo nikad znam da sma probala sve šta ja znam.
ponekad se krivim jer znam tako malo.
moj duh ne leti ljubopitivo. neustrašivo. ne ja nisam ta. nek baci prvi kamen tko...
- nedjelja, 11.02.2007. 23:11 -
