Kiša donosi sjećanja

Napokon jutro, a ja se ne moram spremati na posao. Iz kreveta kroz prozor gledam tmurno nebo, a pod njim procvjetalu voćku. Tolika suprotnost u jednom prizoru. Razmišljam kako želim iskoristiti dan - čistiti i učiti. Ali ne želim izaći iz kreveta. Odlučim ustati samo kako bih skuhala kavu i dok prolazim pokraj prozora primjećujem mokro tlo. Onda tek uočim kapljice kiše u zraku. Dok kuham kavu čujem da se kiša pojačava i odzvanja na prozorima. Gledam u prozore s oduševljenjem. Nosim kavu u sobu i usput pokupim jednu knjigu s police. Stvarno moram učiti. Ali i to je lakše uz ovakav ugođaj.

Idući dan moram obaviti neke sitnice u gradu. Vozim polupraznom cestom i čini mi se da će me danas ipak mimoići kiša. Ali ipak sam u torbu ubacila kišobran, nikad se ne zna. Nebo kao da visi nad gradom. Iz zgrade začujem šištanje kiše pod kotačima automobila. Pogledam kroz prozor i ugledam ljude s kišobranima kako se užurbano kreću ulicom, svi se žele skloniti od kiše koja se i danas pojačava. Izlazim iz zgrade i krećem obaviti još nekoliko sitnica. Tenisice su mi mokre već nakon nekoliko koraka. Krećem se ulicama i naviru mi sjećanja na šetnje s Majom, još u srednjoj školi. Često je padala kiša, a nas dvije smo besciljno šetale prije nastave i putem ponavljale latinski. Prisjetim se prvih sastanaka s Njim, također još u srednjoj školi. Našli smo se kod moje škole, a on mi je poklonio čokoladu dugačku jedan metar. Jedva sam je sačuvala od nemilosrdne kiše koja je taj dan padala. Sad se čini kao da su to bili neki bezbrižniji dani. Vjerojatno i jesu. Ali najvažnije mi je da njih dvoje još i danas imam uz sebe.


P.S. Jedan doživljaj me održava normalnom ovih dana. Prije nekoliko tjedana, šef i ja smo sami usred noći operirali čovjeka za kojeg je bilo neizvjesno hoće li preživjeti. Operacija je trajala 6 sati. Prije nekoliko dana gledala sam kako na nogama odlazi kući iz bolnice.