20.08.2011., subota
U ZNOJU LICA SVOGA – čudovište iz fit-nessa
|
Početkom proljeća moja draga i ja smo odlučili pogledati što sve nudi obližnji nam fitness centar maštovita imena „Fitness Studio“ koji se nalazio u velikoj zgradi ponad dvoetažnog dućana namijenjenog građevinskim radnicima, hobby majstorima i manijacima s bušilicama a da pritom ne mislim na zubare.(za one koji su pažljivo čitali prvi dio, da, imao sam najbolju namjeru krenuti u jesen ali, kako Einstein kaže, vrijeme je relativno. A kad još uz to i stalno kiši a kasnije je hladno, volja nekako splasne) Pri prijemnom pultu nas je dočekala djevojka zgodna lica i ramena kao u lučkog radnika odjevena u triko bez rukava koji je otkrivao ruke koje su izgledale kao da bi bez većeg problema mogle pretrgati telefonski imenik. Na upit gdje i od koga bi mogli saznati što sve “F.S.” nudi i koliko bi nas to koštalo bili smo zamoljeni malo pričekati dok ne dođe osoba odgovorna za odnošaje s javnošću, što bi reklo – s nama. Momak koji se pojavio bio je izbrijani tip od kakvih 35 godina odjeven u lagano odijelo koje kao da mu je jedina namjena bila pokazati kako je teško takvo tijelo smjestiti u nj. Ljubazno nas je poveo okolo objašnjavajući gdje se što nalazi; nekoliko dvorana za aerobik Tae-bo i ostale sado-mazo aktivnosti, prostorije prepune raznih sprava od kojih bi i Torquemada zazirao, svlačiona, tuševi, sauna... nema čega nije bilo. Na nekim od sprava vježbalo je par ljudi koji su izgledali kao da bi vrlo rado bili negdje drugdje, po mogućnosti na mjestu gdje se dijele kokteli sa slamkama i onim malim papirnatim kišobrančićima. Produžetak prijemnog pulta služio je kao šank za posluživanje osvježavajućih napitaka, raznih dijetetskih proizvoda i čudotvornih pripravaka za bolje vježbanje i brže postizanje rezultata, ma kakvi oni bili. Siguran sam da se negdje ispod pulta krilo i mjesto gdje drže pribor za prvu pomoć i reanimaciju kilavaca koji kada prvi puta dođu u teretanu, stanu vježbati kao da ništa drugo nisu radili zadnja tri mjeseca. Nakon razgledavanja nas je naš vodič posjeo u malu kancelariju, smjestio svoju tjelesinu za radni stol nasuprot nama i na tipkovnici računala otipkao par partitura iz “Aide”. Nakon što smo mu dali svoje osobne i predsobne podatke zapitao nas je za koji smo aranžman zainteresirani. U ponudi su bila tri komada: Standard, Premium i Platinum plus, što bi u prijevodu značilo skupo, vrlo skupo, i bezobrazno skupo. Standard aranžman je nudio korištenje svih sprava i aktivnosti poput Tae-bo, vježbi za kralježnicu i slično koji su se odvijali svakog dana u večernjim satima, uz korištenje saune, parne kupelji i, naravno, tuševa sa svlačionom. Premium je Standard paket uz dodatak korištenja parkirališnog mjesta u podzemnoj garaži, odjela za čuvanje djece za vrijeme vježbanja i vlastitog trenera sa raznim poticajnim sredstvima poput bičevanja, prijetnji mučenja strujom ili puštanja Folk-muzike. Platinum plus sadrži Premium aranžman plus zamjenika koji će vježbati i znojiti se umjesto platioca. Oboje smo se odlučili za najobičniji Standard aranžman, čisti iz ekonomskih pobuda. Nakon male financijske transakcije i dobivanja članske iskaznice, pao je dogovor da već sutra navratimo e ne bi li nas testirali i vidjeli u kakvoj smo kondiciji te u skladu s time napravili program vježbi. Slijedeći dan osvanusmo tamo u odjeći za vježbanje. Što znači da sam ja nosio neku staru pamučnu majicu izblijedjele boje, donji dio trenirke i tenisice stare barem 3 godine ali još uvijek nosive a moja draga novi sportski komplet sačinjen od uske majice i istobojno dizajnirane vruće hlačice te tenisice koje nisu prošle niti pola kilometra, naravno, bojom usklađene s odjećom. Svaki je dobio po jednog trenera s kojim će proći pojedine sprave, odrediti tempo i trenutnu mogućnost i po tome odrediti i daljnji izgled vježbanja. Moja draga je dobila zgodnog mladog trenera nevjerojatno širokih ramena, masivnih ali njegovanih ruku te struka za koje bi profesionalne manekenke dale dva para kirurški odstranjenih rebara. Ja sam dobio upravo prekrasnu dvadesetčetverogodišnju djevojku koja se zvala Ana i za koju sam potom saznao da je profesionalna trenerica fitnessa i model za odjeću namijenjenu aktivnostima u slobodno vrijeme. Nisam se usudio pitati uključuje li to i predmete od kože, latexa i čipke. Vjerojatno joj je karijera s obje strane cvjetala sudeći po njezinom vretenastom tijelu utegnuto u oskudnu opravu koja je po količini tkanine više ličila na nešto što se nosi ispod normalne odjeće. Odmah na početku izmjerila mi je puls i tlak i malo se zabrinula zbog lagano povećanih vrijednosti ali ja sam smatrao da je već sama njezina blizina povećala vrijednosti za barem 20%. Imala je upravo savršeno ravnu plavu kosu koja je poput slapa padala preko čvrstih ali oblih ramena do tik ispod ugodno zategnutih lopatica. Za prvu vježbu postavila me na traku za trčanje i uključila na 8 km/sat. Budući sam još u odličnoj formi, zahvaljujući između ostalog i srednjoškolskim natjecanjima u šahu, nasmiješio sam joj se i kazao da ja mogu podnijeti puno više, te samostalno namjestio spravu na 10 kilometara na sat. Nakon što je skoro punu minutu stajala pokraj mene jamačno zadivljena mojom kondicijom (Bože, kako žena ima lijep osmjeh), rekla je da mora obaviti nešto u prijemnom dijelu i da će doći za deset minuta. Dok nje nije bilo (već mi nedostaje) ja sam na displeju pratio svoje napredovanje prikazano u metrima. Nakon više od 250 metara smatrao sam da sam za prvi put dosta postigao i htio samo na trenutak stati i doći do daha. Na žalost zaboravio sam da se traka kreće trčao ja ili ne tako da sam se u trenu našao katapultiran u zid dva metra iza sebe. Srećom nikog nije bilo u tom inače izdvojenom dijelu teretane da vidi moju sramotu. Malo uzdrman te natučen uspio sam se održati na nogama. Oporavio sam se nakon nekoliko minuta i ponovo hrabro navalio na trčanje taman u trenutku kada se božica fitnessa vratila. Bila je impresionirana mojom dobrom formom te činjenicom da se nisam niti oznojio. Moja draga je za to vrijeme uživala punu pažnju svog mišićavca koji joj je pored neke sprave zorno prikazivao na stražnjem dijelu njezine butine do koje se granice mišić treba istegnuti. Njegove ruke ni u kom trenutku nisu dodirnule njezinu kožu što je dobro jer da je, dobio bi on svoje. Ne bi štedio riječi. Slijedeće na redu je bio test snage. Plavokosa vila me polegla na klupu te zadala da iz tog položaja dižem veliku tešku željeznu šipku. Kako sam imao laganih problema oko održavanja njezine ravnoteže, na trenutak me zamijenila, sama legla na klupu i pokazala mi ispravan hvat. Na žalost nisam puno upamtio kako se pravilno drži šipka budući sam kao opčinjen promatrao kako njezin grudni koš svom silom pokušava poderati materijal s kojim je bio sputan i pobjeći u okolni prostor. Budući je dizanje nama muškarcima u krvi, nije dugo prošlo i shvatio sam pravilan način držanja šipke. Negdje sa susjednog kraja prostorije čuo sam zvonki smijeh svoje drage koja se očigledno isto tako dobro zabavljala sa Mr. Bicepsom. Međutim, već nakon jedne serije od petnaestak dizanja na tu užasno tešku šipku Ana je dodala po uteg s strane tako da je cijela nevjerojatno teška stvar sad bila teža za cijelih pet kilograma. Dok sam se drhtavih ruku borio protiv da mi barem dvije tone teška šipka ne padne na vrat i udavi me, Ana je cokćući svojim sočnim punim usnama zapisivala nešto u listu za individualni trening. Vjerojatno je očarana mojim mogućnostima. Slijedeće je slijedio simulator stepenica na kojem sam trebao slijedećih sedam minuta vježbati nožne mišiće. Njezini savršeno istrenirani mišići istegnuli su se na njezinim dugim nogama dok je na vlastitom tijelu pokazivala za koju grupu mišića je ova vježba dobra. Osobno sam nalazio da postoje barem još nekoliko vježbi koje bi dobro činili njezinim nožnim mišićima. Nakon što sam se, po mom mišljenju, popeo barem do četrdesetog kata bacio sam pogled na pokazatelj vremena na spravi i shvatio da vježbam tek dvije minute. Moje noge lagano su postajale olovni utezi a moja pluća zviždala su poput propuha u Batmanovim pećinama iako u životu nisam popušio nijednu cigaretu. Tko je, za Boga miloga izumio spravu koja simulira čovječanstvu toliku mrsku aktivnost da je izumljeno dizalo? Nakon sedam minuta bio sam spreman za jedan mali srčani udar. Imam osjećaj da ću dan nakon ovoga trebati dva sata samo da zavežem vezice na tenisicama. Nakon dvadeset minuta moj se puls vratio u granice poznate ljudskoj rasi tako da me nemilosrdna Ana odmah posjela za stroj za veslanje. I opet nisam mogao a da se ne zapitam, ako je veslanje toliko zdravo, zašto je jedro ikad došlo u praktičnu primjenu a o brodskim motorima da i ne govorim. U jednom trenutku sam primijetio da su joj očnjaci za barem dva milimetra duži od ostalih zubi tako da je imala blago vampirski izgled svaki put kad bi otvorila svoja usta. Kad sam se požalio da me za prvi put možda malo previše tjera, odvratila mi je da je vježbanje zdravo. Nisam joj odgovorio da smatram da je jedina dobra stvar vježbanja to što ću umrijeti zdrav. Sad znam kako su se osjećali robovi na galijama. Budem li imao sreće, možda me kakav daleki potomak Feničana potopi i prekine moje patnje. Ruke me toliko bolje da će vožnja do doma doći u obzir jedino ne budem li morao upravljati volanom. Nakon prijeđenih dvadeset nautičkih milja milostivo mi je dopustila pet minuta odmora. Nakon što se ni nakon deset minuta nisam pojavio pred njom, poslala je golemog trenera s venama na rukama koje bi svakoj medicinskoj sestri izazvale sline na usta, da me izvuče iz muške svlačione. Za kaznu mi je namijenila da vježbam s ručnim bućicama od po pet kilograma. Da sam htio baratati s bućicama bio bih prodavač povrća, umalo sam joj odbrusio ali sam bio previše iscrpljen da bi otvorio usta a i moja draga je koketirala sa skladištem steroida niti pet metara od nas kojem nikako nisam htio dati do znanja da sam na rubu onesvještavanja. Anu sa njezinom hidrogenom sprženom kosom počeo sam mrziti kako nisam mrzio niti osnovnoškolsku profesoricu matematike nakon što nam je počela objašnjavati važnost dijeljenja kolača na trinaest dvadesetina. Da postoji ijedan dio moga tijela koji me ne boli, udario bih je njime. Nakon što sam tjerao muhe sa bućicama po zraku dobrih pet minuta, objavila je da je sad na redu vježbanje tricepsa. Da ti nešto kažem, sestro! Ja nemam tricepse! Ne želim ih imati! I ne želim ikada u životu biti u mogućnosti dotaknuti svoje nožne prste! Ti sa svojim kratkim nogama možda to i možeš ali normalno građeni ljudi poput mene jednu takvu protuprirodnu radnju ne mogu i ne žele! Da je Bog htio da ih mogu dotaknuti, postavio bi ih negdje više na tijelu! Sve to htio sam zavrištati, baciti posljednjim atomima snage prokleto povrće na nju i udaljiti se što dalje od tih sotonista. Naravno, ništa od toga nisam napravio jer je upravo u trenutku, kad su se moja bolna pluća raširila a glasnice napele, doskakutala moja draga svježa i poletna i upitala kako mi ide. Sa zaleđenom facijalnom grimasom koja je mogla označavati nevjerojatnu fizičku bol ili smiješak, zavisi od kuta gledišta, svojim ja-sam-cool glasom odvratih kako sam posve u redu i pogledao u Anu. Da su mi oči televizijski ekrani u njima bi mogla vidjeti dva nišana i crnilo pištoljskih cijevi kako ciljaju u njezinu sljepoočnicu. Nešto od mog latentno prijetećeg držanja mora da se reflektiralo i na nju, ili se jednostavno smilovala na mene, jer je samo klimnula glavom i dodala kako ću svakako vrlo brzo doći u pravu formu. Kako da ne, pomislio sam šepajući prema svlačioni. Ovdje moja noga više neće stupiti. |
| < | kolovoz, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MEDICINA JE POLA ZDRAVLJA
PRVI MEDICINSKO-HUMORISTIČNI BLOG NA SVIJETU I ŠIRE
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr