|
Ova priča svojevremeno je kolala Zagrebom kao jedna od urbanih legendi, što znači da se zapravo ne zna da li je istinita ili izmišljotina. Budući je ljudska glupost bezgranična, sve je moguće. Bio jednom jedan grad i u njemu jedna stambena zgrada. Zgrada imaše 4 kata i dva stana na svakom katu čija ulazna vrata gledaše ravno na zajedničko stubište. U toj zgradi stanovahu razni ljudi; Mladi bračni par koji, sudeći po zvukovima koje u večernjim satima prodiru kroz zidove, ima ozbiljnih problema s krevetnim oprugama, usidjelica od 54 godine s drugog kata koja zahtjeva da je se, budući nikad udata, oslovljava sa "gospođice", znatiželjna baba s prvog kata koja zna kad je tko od stanara izašao i vratio se, neafirmirani pisac koji u svoje priče rado stavlja zastarjele izraze poput „imaše“ i „gledaše“ i još mnogi drugi. Jedne večeri adolescent s četvrtog kata, budući su mu roditelji preko vikenda otišli baki, djedi i njihovoj oporuci i ostavili cijeli stan na korištenje, odluči organizirati mali party, samo za uski krug prijatelja te prijatelje prijatelja. Zabava kao zabava, bijaše tu glasne muzike te raznih alkoholnih napitaka. Kako alkohol djeluje na adolescente opisano je na puno stranica raznih knjiga i crnih kronika. I tako jedan adolescentni mužjak pod utjecajem dotičnog kemijskog spoja pronađe negdje u stanu skije s vezovima i pancerice. Što su one tamo radile, a ne bile spremljene negdje u podrumu, ne pitajte me. S obzirom da alkohol čini da ružne žene ne ostanu djevice a najsumanutije ideje postanu potpuno prihvatljive, obuje naš junak pancerice i skije i odluči provesti se njima po stubištu. Stušti se on tako s četvrtog kata pravac prizemlja radeći usput takvu buku da su igle okolnih seizmografskih aparata zadrhtale. Takva buka ne bi promakla niti najgluhljem štićeniku staračkog doma a nekmoli znatiželjci s prvog kata koja se sva narogušena ustoboci pred svojim ulaznim vratima e ne bi li zaustavila te propisno izgrdila delikventa koji krši sva pravila o kućnom redu i miru počevši od paragrafa 2.2 pa naviše. Nažalost, nije uzela u obzir da je delikventu od silnog drmusanja djedmrazovska kapa (ne pitajte) pala na oči pa da se s pravom moglo reći da mu je pao mrak na oči. Tako pomračena uma te izrazito ograničena vidnog polja naleti on pravo pred babu koja od zaprepaštenja zbog iznenadne pojave nepoznatog skijaškog objekta zatetura, izgubi ravnotežu i opruži se u predsoblje svoga stana koliko je duga, široka i artritična. Skijaš, nesvjestan počinjene ljudsko-materijalne štete (slomljen ručni sat i podlaktica koja ga je nosila) produži dalje. Da skratim priču, hitna odveze babu u bolnicu po pitanju postavljanja gipsa. Drugo jutro sazna mamurna grupica preostalih partijaša što je jedan od njih učinio. Počinitelj djela te njegov domaćin odmah odluče posjetiti babu u bolnicu ter joj se ispričati e ne bi li izbjegli sudsku tužbu a možda čak i optužbu za bijeg s mjesta nesreće. Saznaše oni u kojoj bolnici i na kom odjelu leži dotična, kupe žbun cvijeća i zapute se pokunjeno u okajavanje grijeha. Stigli oni u bolnicu, pođoše pravac soba gdje bi nesretna žena trebala ležati a kad ono - nje niotkuda. U sobi neki starčić žut kao limun i s više cjevi prikopčanim po sebi nego li je ima Tokijska vodoopskrba. Zbunjeni zaustaviše jednu medicinsku sestru u prolazu i upitaše je gdje je pacijentica. - Ah, ona. Premještena je na psihijatrijski odjel. - - Psihijatriju?- Začudiše se oni? - Kako to? Mi smo čuli da je slomila ruku. - - Pa da. Ruku smo sredili i zagipsali. - Nasmije se sestra. - Ali, dajte zamislite, pitali smo je kako je slomila ruku, a ona kaže da ju je pokupio skijaš na stubištu! - |