3.Poglavlje

Nisam ih više mogla gledat pa sam ustala i otišla prema vratima koja su iz dvorane vodila na igralište.Počela sam razmišljat o današnjim događajima.
''Ne razumijem zašto se baš danas,na moj rođendan,moraju događati ovakve stvari.Taj Arik je očito neki umišljeni čim misli da se može onako ponašat prema meni.Odakle njemu pravo da me onak zagrli?!I to bez pitanja!Ne razumijem ga.Ne poznajemo se niti jedan dan a on već onako...Besramnik!''
Dum!
- Sori,nisam gledala kamo idem. – rekoh bez da sam pogledala u koga sam se zabila.
- Ma u redu je.Očigledno si bila odsutna mislima. – rekao je glas koji sam istog trena prepoznala bez da sam se okrenula da pogledam tu osobu.Glas je pripadao onom besramniku od Arika.Zanimalo me zašto je on vani,iako sam zapravo samo željela otići što dalje od njega.
- Kako to da si vani?Zar ne bi trebao biti unutra s dečkima? – upitala sam ga bez da sam se okrenula da ga pogledam.
- Kako to da ti nisi unutra s curama? – odgovorio je.Čula sam mu u glasu mali podsmjeh.Poigravao se mnome.Nisam mu to mogla dozvolit.
- Dosadno mi je unutra pa sam izašla malo van na svjež zrak.Sad bi ti mogao meni odgovorit na pitanje. – rekla sam mu pomalo srdito.
- Ah pa..morao sam nešto obavit. – odgovorio je sa malenom nesigurnošću u glasu.
- Ma je li?!A šta to?! – počela sam ga napadat.
- Pa.. – imala sam osjećaj da mi želi reći zašto je otišao pa sam se okrenula prema njemu. – Tko si ti zapravo meni da ti se ja opravdavam?! – upitao me kad sam se okrenula prema njemu.Imala sam spušten pogleda jer nisam bila spremna pogledati ga u oči. – Daj mi dobar razlog zašto da ti kažem što sam radio i reći ću ti!
- Ja.. – počela sam biti nesigurna u sebe,a to si nikako nisam smjela dopustit. – Nema ga. – priznala sam protiv svoje volje.
I tako smo stajali neko vrijeme u tišini.Gledala sam u naša stopala i slušala pjev ptica.Muzika je već odavno prestala svirati u dvorani i čuo se samo žamor ljudi koji su međusobno razgovarali.
- Pogledaj me. – iznenada je rekao Arik.
Prvo sam se dvoumila,ali sam ga na kraju ipak pogledala.Skoro sam dobila srčani kada sam ga pogledala.Imao je ranice i ogrebotine po licu.Neke se još nisu ni zasušile.Odjeća mu je bila na nekim mjestima poderana.Nisam mogla vjerovati.Bila sam šokirana.
- Želiš znati što je bilo?Reći ću ti.
- N-ne..N-ne moraš ako n-ne želiš.. – počela sam mu govorit,ali mi je stavio prst na usta čime sam shvatila da je bolje da zašutim.
- Reći ću ti,ali mi moraš obećati da nećeš nikome reći.Obećaješ? – upitao me.
- Obećajem. – odgovorila sam bez razmišljanja.
- Krenuo sam prema školi jer su me dečki poslali po nešto i odjednom su me neki tipovi napali tvrdeći da sam ih pokrao.Ja te ljude nikada prije nisam vidio.Pokušao sam se obraniti,ali bilo ih je više i nisam mogao.Na kraju su iz nekog razloga pobjegli,ne znam zašto.Sjećam se samo da je jedan od njih telefonirao sa strane i onda im nešto rekao na jeziku koji nisam razumio.Pustili su me i otišli.Samo tako.I onda si se ti sudarila sa mnom. – ispričao mi je ukratko.
Prvo sam neko vrijeme stajala gledajući ga šokirano,a onda sam primijetila da mu jedna rana krvari.Bila je to rana na desnom zglobu ruke.Htjela sam ga primit za nju da mu se krvarenje malo zaustavi al čim sam joj se približila izmaknuo se.Pogledala sam ga zbunjeno,a on je samo pogledao u stranu.
- Ne razumijem te.
- Nitko to niti ne traži od tebe. – odgovorio je pomalo oholo.
- Zašto si mi onda ovo uopće ispričao ako ne želiš da te se razumije?! – planula sam.Počeo me stvarno ljutit.
- Ni sam ne znam!Mogao sam to ispričati bilo kome,ali ne!!Ja sam to baš morao ispričati curi koja me totalno ignorira! – srdito je odgovorio.
Stajala sam,šokirana,gledala ga u one njegove prodorne sive oči.Iz nekog razloga mi je bilo žao što sam ga tako napala.Suze su mi počele teći niz obraze.
- Žao mi je. – ispričala sam mu se i otrčala prema školi.
- Čekaj! – vikao je za mnom.
Brzo me dostigao.Bio je brz.Uhvatio me za ruku,povukao k sebi i zagrlio me.Već drugi put taj dan.Ovoga se puta nisam uopće potrudila izmaknut.Trebao mi je zagrljaj.Trebala sam utjehu iako ne znam zašto točno.Bila sam sretna kao nikada do sada.Ali taj osjećaj koji se pojavio u trenutku toga zagrljaja bio mi je poznat,ali ujedno i nepoznat.Nisam znala što je to.
- Ne mora ti biti žao.Nisi ništa krivo učinila. – rekao je. – Ja sam taj kojemu bi trebalo biti žao. – nastavio je. – Nisam smio onako reagirati.Samo si mi pokušala pomoći. – u glasu mu se moglo čuti da mu je doista žao.Počela sam još više plakat.Još me jače zagrlio.Bilo je očito da me ne želi pustiti.
- Znaš..Od kada mi je majka umrla otac je počeo obraćat sve manje pažnju na mene.Počeo se više bavit poslom,a manje obitelji.Vidiš imam mlađu sestru i vjerujem da bi sve ostalo isto da se ona nije razboljela.
- Što joj je bilo? – upitala sam ga.
- Tada sam imao 14 godina.Počela je gubiti vid.Morala je ići na operaciju koja je jako puno koštala.Nisam htio miješat oca u to,ali sam nisam imao dovoljno novca za njezinu operaciju.Na kraju sam ga odlučio zamoliti da mi posudi nešto novaca kako bih imao dovoljno za njezinu operaciju.Kada me upitao za što će mi toliko novca prvo mu nisam htio reći jer sam obećao Sani da neću nikome reći.Odjednom sam ju čuo kako mi govori s vratiju kako mu smijem reć.Prvo sam se dvoumio,ali na kraju sam mu odlučio priznat kako Sani gubi vid i kako joj želim platit operaciju bez da se on time zamara.Umjesto da me samo opomenuo počeo je vikati na mene i rekao je kako bi bilo bolje da se brinem za svoja posla.Rekao sam mu da je najgori otac na svijetu i da ga više nikada ne želim vidjeti.Ostao sam živjeti s njim u kući ali više uopće nisam komunicirao s njim.Počeo se brinuti o Sani i počeo sam ju sve manje viđat.I eto,sada sam ovdje.Niti sam ne znam što me nagnalo da pobjegnem od kuće.Svakodnevno se čujem sa Sani.Samo ona zna gdje sam i vjerujem joj da neće nikome reći. – ispričao mi je.
- Hm..A kako je prošla njena operacija? – upitala sam ga.
- Sve je u redu.Vid joj se poboljšao.Opet super vidi. – rekao je osmjehujući.
Više nismo stajali zagrljeni.Sada smo se samo gledali i smiješili.Pogledala sam na sat koji je na tornju škole i shvatila da je vrijeme da se odem presvući.
- Joj moram ić.Sad će još malo zvonit za kraj sata pa je bolje da se odem presvući.Sretno s odorom. – rekla sam mu,mahnula i otrčala do dvorane.
Gledao je za mnom još neko vrijeme i onda je otišo.Iz nekog razloga mi je bilo drago što mi se povjerio.
- O čemu si pričala s Arik-kunom?