display
Nisam dugo sjedila i pisala.
Praznina u meni i veliko -ništa.
Životno iskustavo koje posjedujem nije me ništa naučilo.
Nikako da trijezne glave prostresem svoje tijelo, vječito samo maštam.
Previše sam bajkovita. Da li je to stanje bijeg iz realnosti u koju ne želim zadirati , živjeti?
Vjerojatno je.
Maštam i nadam se cijeloga života.
O princu na bijelom konju.
Zašto su me učili, zašto su me zatvarali u stakleno zvono od najranije mladosti i ne dopuštali da se naučim boriti u sorovoj stvarnosti.
Ostala sam sama.
Bez ikoga na svijetu, moja djeca i ja.
Radost koju mi ona pružaju nije mi dovoljna, ili se ne predajem posve pa ne uživam u njoj.
Ne znam, preopterećena sam.
Želim da me netko zagrli, da naslonim glavu na grudi i uživam u nježnosti .
Rijeka života
Dugo me nema sa svojim bitkom.
Pitanja koja sam si postavljala nisu više toliko teška, posrnem ,podignem se i ide.
Ta cjelokupna energija života koja me tjera naprijed ne dozvoljava mi da padam u tmine u kojima sam prebivala ljetos.
Jako teško i bolno iskustvo.
Prekinula sam sve konce ljeta, krenula iz početka.
Klinci su opet u svome điru.
Osobnog zadovoljstva nemam.
Ah, kupila sam si garnituru i imala s njom cijelu proceduru sa unosom,angažirala dizalicu jer je bila ogromna :))
Upoznala osobu hm, mlađu 9 god od mene, jako zgodan lik, smijala se sama sebi, kako se mogu dogoditi leptirići , struje u tijelu- tip mi se ipucava, meni godi.
Prevelika razlika u godinama.
I teče sve, stari se javlja onako.
Pustila sam da sve teče, prolazi,polako kao što se Dunav šeta u svome koritu.
Volim rijeke, vodu i nadam se da ću jednoga dana provoditi vrijeme u maloj kućici kraj rijeke.
Mea Culpa
