|
KNJIŽARA
RASPRODAJA DO JAJA!
Biblioteka SFERA:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)
Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta
Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo
Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice
Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu
Dalibor Perković: Preko rijeke
Zoran Pongrašić: Čuvari sreće
Zoran Vlahović: Frulaš
Milena Benini: Jednorog i djevica
Goran Konvični: Jeftine riječi
Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi
Danilo Brozović: Zeleno sunce, crna spora
***
Sferakonski niz:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)
10. Zagreb 2094 (ur. T. Jambrišak et al.)
11. Kap crne svjetlosti (ur. T. Jambrišak et al.)
13. Trinaesti krug bezdana (ur. T. Jambrišak et al.)
***
Živko Prodanović: Roboti u ratu (SF haiku) (20 kn, pt 10 kn)
Irena Rašeta (ur.): blog.sf (20 kn, pt 10 kn)
Irena Rašeta (ur.): Bludućnost (20 kn, pt 10 kn)
Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg (50 kn, pt 10 kn)
AD ASTRA, antologija hrvatskog SF-a (200 kn, pt 10 kn)
Kontakt: darko /at/ mentor /./ hr
|
Blogov kolac
srijeda, 15.10.2008.
SF-ljeto: Klasa klasike
(Ursula Le Guin: The Dispossessed; Gollanz, 2002.)
S klasicima (svake fele) nađem se pred neočekivanim problemom.
Ne, ne pred problemom autoriteta. Taj je očekivan. Ni pred problemom složenosti. Klasici, većinom, nisu onako teški za čitanje koliko očekujete ako su vas gnjavili u srednjoj školi; klasici su, štoviše, najčešće pitki, razumljivi te uglavnom zanimljivi. Tako su valjda i postali klasicima: ono zanimljivo se dotiskuje, ono nečitljivo pogine još unutar generacije ... Problem klasika nije ni taj što se o njima nema što napisati jer je mnogo pisano pa valjda i sve napisano. Problem klasika je, rekoh, neočekivan.
Problem klasika je što su dobri.
Tlaka je recenzirati dobru knjigu. Em što je puno zabavnije mesariti neku slabu, em što mi i tako nitko ne vjeruje kad napišem pozitivnu recenziju pa mi čitatelji bloga rade sačekuše po mračnim uličicama i mitraljiraju pitanjima poput "Kaj ti je to neki frend?" ili "Kaj je zbilja dobro, ono, zbilja?" Ali i to bih nekako preživio da su klasici samo dobri. No, oni su klasici - pitki, razumljivi, zanimljivi - ali klasici. Što znači da su malo bolji od dobrih knjiga. Što znači da ih čovjek čita otprilike stranicu, a onda ga potaknu da razmišlja nešto svoje, pa ih prestane čitati ... I tako na svakoj stranici, ponekad i dva-tri puta. Klasici su jednostavno mnogo bolje knjige nego što smo u današnjoj poplavi pisanja navikli da knjige uopće mogu biti. Dobrom knjigom danas smatram nekom koja je do svoga kraja uspjela bar nešto neprepisano reći, kriteriji su mi se tako srozali da kad se sretnem s klasikom gotovo i ne znam što mi je činiti. Pripremio sam se na obžderavanje, pripremio sam se slistiti tristo stranicu u dva popodneva i onda malo čitati nešto drugo, za desert, a nasitio sam se već od prvog zalogaja ... Klasici nisu poput šalice, koja se razbije i više ne služi ničemu; klasici su poput zrcala koje, razbijeno, stvara tisuću manjih zrcala.
THE DISPOSSESSED Ursule Le Guin klasik je. Žanrovski, ali klasik. Trebalo mi je godinu i pol da ga pročitam (sorry, Izitpajne!), jer sam prvo čekao neki mir da počnem, a onda sam pred polovicu jednostavno stao i nisam nastavljao. Možda zato što je dobro znati kako te, među raznim svescima, čeka bar još pola jedne dobre knjige, a možda zato što je THE DISPOSSESSED napisan na posve drukčiji način od načina na koji se danas pišu SF-romani. Današnji romani, naime, čuvaju svoje adute, nadajući se simpatije čitatelja uhvatiti dobro odigrano završnicom. Ursula, pak, igra otvorenih karata: kraj završava priču, ali nije bitniji od početka. Već na početku saznajemo sve što je bitno: s anarhokomunističkog mjeseca Anarresa, na kojeg su prije pet-šest generacija protjerani uraški revolucionari, na Urras dolazi fizičar Shevek koji radi na, po svemirska putovanja, bitnoj teoriji vremenske simultanosti. Sve što slijedi nije o onome što se Sheveku dogodilo (jer, zapravo se malo dramatičnog i dogodi) već o tome kako je biti Shevek, čovjek odgojen u kulturi bez vlasništva koji dospijeva u civilizaciju vlasništva. THE DISPOSSESSED, trećim riječima, izvrdava i obrambenašku postavku SF-a kao "literature ideja" u kojoj likovi nisu bitni, jer je, nakon uspostavljanja premise, cio o liku.
Što ne znači da nema ideja. Premda je Urras (kažu da je ime jedan od načina da se na engleskom napiše Earth) gotovo preslika zapadnog društva iz vremena u kojem je Ursula roman pisala, puno je truda uloženo u stvaranje moguće "svakome prema potrebama" organizacije života na Anarresu. Funkcionalni komunizam (pišući o romanu, Suvin mu zamjera izjednačavanje komunizma sa siromaštvom, ali mislim da još čekamo ovozemaljsku konkretizaciju komunizma izjednačenog s blagostanjem), dakle, ali funkcionalni komunizam s nadom, a bez idealizacije. Na Anarresu možda ne postoje bogatstva za koja bi se vrijedilo klati, ali postoje položaji, funkcije, hijerarhije i dobra stara ljudska navada da ne misle, ne talasaju i ne dižu glavu. "Uvijek je lakše", reče jedan od likova, "pustiti neka se tobom upravlja" (str. 140).
U toj situaciji Shevek, koji strahuje da će mu na Anarresu teorija biti pometena pod tepih kao nepotrebna a na Urrasu iskorištena kao žeton u trgovanju, ostaje jedini idealist, "takva luda da je mislio kako će poslužiti zbližavanju dvaju svjetova od kojih nijednom nije pripadao" (str.76). Jedina, to jest, uz Ursulu: takvomu bi junaku, prometejskom, u obrascima naše kulture slijedilo žrtvovanje, kojeg je ona Sheveka majčinski poštedjela.
THE DISPOSSESSED je pisan ranih sedamdesetih i njegov bipolaran prikaz kapitalizma/komunizma (kao i neke natruhe ekološko/nuklearne zabrinutosti za naš planet) imaju jasne korijene u tom vremenu. Ono što mi je bilo zanimljivo, međutim, promjena je moje percepcije. Da sam roman čitao kada je objavljen (hm, s osam godina? teško!) ili kad se u Jugoslaviji pojavio preveden kao "Čovjek praznih šaka", možda bih uspio dešifrirati taj sloj direktne političke parabole (iako, u trenutku kad se prijevod pojavio ja sam imao srednjoškolski stav prema klasicima i nikad s "Čovjekom praznih šaka" nisam daleko dotjerao), ali sumnjam da bih komunizam u njemu doživio tako stranim kako ga doživljavam danas. Dvadesetak godina se ne čini kao velika povijesna distanca, ali joj razmjeri postaju jasni kad ih sagledam kroz svoju reakciju na Suvinovu marksističku kritiku iz UBIQ-a broj 2, u kojoj Ursuli zamjera što se revolucijom nije pozabavila kako treba. "Koji ti je kurac, čovječe!", došlo mi je da viknem, "Pa zar ti nije lijepo rekla što misli o revolucijama istakavši, na str. 296, kako 'je Revolucija u duhu ili nigdje. Za sve je ili je ništa. Izgleda li kao da ima cilj, nikad neće zaista početi.'?"
Kako li će THE DISPOSSESSED tek čitati netko tko socijalizam ili komunizam nikad nije ni osjetio? Hoće li u Anarresu vidjeti nevjerojatnu imaginaciju, u Urrasu tek relativno blagu satiru? Pa, nadam se da će ga čitati kao roman, polemizirajući s njim i interpretirajći ga u ključu svoga vremena i svojih iskustava.
Da će mu, četvrtim riječima, pristupiti kao što se pristupa klasicima.
(mcn)
|
srijeda, 01.10.2008.
SF-ljeto: Univerzalna Biblioteka Imaginativne Qnjiževnosti
(UBIQ, književni časopis za znanstvenu fantastiku, broj 1 i 2 (ur. Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić); Mentor, 2007.-8.)
Zadnja dva bloga koja sam napisao bila su za dobru polovicu, ako ne i dvostruko duža od uobičajenih postova na ovome blogu, a sve iz jednog jedinog razloga: jer su bila o SF-u. Ne zato što bi SF bio, ne znam, slojevitiji i time za dužim tekstom potrebitiji, već zato što je SF žanr čija pravila na blogu opće prakse jednostavno treba svaki put objasniti kako bi svi razumjeli zašto me nešto ljuti, a nešto oduševljava. To je uvijek problem sa žanrovima: njihove kvalitete i mane nisu inherentne izvan žanra, stoga je i percepcija žanra posve različita gleda li ga se izvana ili iznutra. Te otud objašnjenja.
A kad već tumačim, nešto svakako treba rastumačiti. UBIQ je časopis kojemu sjedim u savjetu pa kako mu onda smijem pisati prikaze? Mogu, jer - nastranu što mi ne bi bilo prvi put kako pišem prikaz nečega na čemu sam radio, malo smo tržište i malo je kome do malo čega stalo - ovo i nije prikaz kakvog bih napisao da pišem prikaze, već više glasno razmišljanje, možda pismo uredništvu.
Kad bih pisao prikaz, naime, onda bih smatrao poštenim o svakom prilogu u UBIQ-u reći ili hračnuti riječ-dvije. To danas ne kanim učiniti jer mislim kako su neki od uključenih autora jednostavno predugo prisutni na sceni kako bi im se prigovarala manira, a neki drugi previše u milosti urednika kako bi prigovori imali ikakvog učinka. Usredotočit ću se zato na šačicu imena kod kojih imam što pohvaliti ili kod kojih javna kritika možda može polučiti nekakav učinak. Ali, najprije, je li, još objašnjenja kako biste uopće znali o čemu govorim.
Zadnjih se tridesetak godina hrvatskog SF-a može podijeliti na nekoliko faza, gledamo li prema tržištima. Najprije je tu bio Sirius, koji je programatski objavljivao i domaću prozu uz stranu, zatim Futura koja je to činila kako kad i kako pod kojim urednikom, a zatim (iako, preklapajući se vremenski s Futurom) je stiglo razdoblje godišnjih zbirki (četrnaest sferakonskih i, mislim, sedam istrakonskih) isključivo namijenjenih domaćim autorima. Na taj način stvorila se ovelika masa autora fantastičke proze svih tipova kojima su - samo napola paradoksalno - nakladničkim dekretom bila zatvorena Futurina vrata. U tu jednadžbu ulazi urednički "odd couple" hrvatskog SF-a, Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, koji, na krilima dobrog prijema njihove "Ad astra" antologije, želi nastaviti suradnju pokrećući kod "Ad Astrinog" nakladnika časopis.
Taj časopis je UBIQ koji je i zamišljen kao zamjena prorijeđenoj Futuri (umjesto jednom godišnje kako dvomjesečna Futura stvarno izlazi, UBIQ-u je zacrtan polugodšnji ritam), i nikako joj nije mogao pretendirati biti zamjena. Za naklade potrebne za pohod na kioske jednostavno nije bilo dovoljno novca a, ruku na srce, vjerojatno ni interesa: u korijenu paradoksa neobjavljivanja domaćih radova u Futuri leži par pisama iznerviranih čitatelja iz trenutka kad je tadašnji urednik, iz razloga u koje ne bih ulazio, u nekoliko uzastopnih brojeva objavio pregršt domaćih radova, ono, s dna ladice. Uz to, Žiljak i Šakić htjeli su stranice otvoriti opakoj teoriji, akademskijem i literarnijem pristupu znanstvenoj fantastici što - položimo preko srca i drugu ruku - svi znamo da nije materijal za kojim bi mase na kiosku željno pružale prste, bar ne dok istovremeno mogu birati izmđu novih knjiga Lane Biondić i Nives Celzijus.
UBIQ u maloj nakladi i knjižarskoj distribuciji, dakle. UBIQ koji jako lijepo izgleda. UBIQ s dvije trećine od svojih četiristotinjak kartica posvećenih prozi i jednom trećinom za teoriju. Kakav je taj UBIQ?
UBIQ je odličan. Odličan na svoj način, doduše, što će reći kako nikome ne mogu garantirati stopostotno čitateljsko zadovoljstvo na svakoj stranici, ali to ne bih valjda ni za jedan magazin na svijetu mogao. "Odličan na svoj način" u UBIQ-ovu slučaju znači da je sjajno koncipiran i dovoljno raznovrstan kako bi UBIQ-ova šuma naveliko nadrasla zbroj svojega drveća. UBIQ je odličan zato što jest čak i u trenutcima kad nije odličan kakav jest.
A kakav jest? Počnimo od teorije, u kojoj se osjećam manje doma, do te mjere kako ponekad uopće nisam siguran čitam li je na pravi način i što propuštam. Tako nepotkovanome, jasno, bili su mi draži članci puni podataka (poput tekstova Darka Suvina o Lemu, Borisa Švela o Heinleinu, Milene Benini o ženama u (hrvatskom) SF-u, a čak mi je poučan bio i prilog Biljane Oklopčić o Zagorkinim "Plamenim inkvizitorima"), bibliografije da i ne spominjemo. Manje su mi bila draga čista teoretska raspredanja, najvjerojatnije stoga što nisam znao gdje u njima tražiti nove doprinose, a posve mi je antipatičan bio cmizdrav i samoljubiv tekst Nikice Mihaljevića o, recimo, Šufflayu (iako puno više o Nikici Mihaljeviću).
Od petnaestak novela objavljenih u prva dva UBIQ-a, pak, za čupavu je glavu odskočila ona urednika Aleksandra Žiljaka. Njegovi "Dani Orgona" tako su dobro osmišljen, pitko i zabavno napisan SF (a uz to "pravi") da se ta novela ubraja i među najbolje u autorovom opusu i pušta na slobodu određene crviće sumnje ... Ako Žiljak tako dobro može dotjerati svoju novelu, zašto uredničkom palicom nije bolje odgojio svoje pulene, ponekad preopširne ili jednostavno dosadne? Je li mu uređivačka politika, zlobno još dodajem, objavljivati samo slabije od sebe?
A kao primjer slabe, možda i najslabije autorice navest ću Terezu Rukober kojoj je u oba (sic!) broja objavljena po jedna novela. Tereza Rukober autorica je koja se zadnjih godina dokazala produktivnošću (iako, daleko od skribomanije jedne Viktorije Faust), objavljivanošću, ali ne i kvalitetom. Njezine u UBIQ-u objavljene novele dobar su katalog svih njezinih mana: SF-motiv ruban i često za priču nebitan, proza srednjoškolska, negdje oko polovice ljubić preotima stvar, dok su završetci posebna priča. Rukoberičina priča "Bijeg" jednostavno odbija završiti, dok "Zaboravljeni" u jednom trenutku odluče kako je kraj diskusije započete na zadnjoj stanici ujedno i kraj priče. Bilo je u UBIQ-u priča koje su me manje zanimale ili čiji me stil više davio, ali mislim da me niti jedan trenutačni hrvatski fantastičar ne iritira tako svojim elementarnim nepoznavanjem strukture priče kako to, pod uredničkim blagoslovom, čini Tereza Rukober.
Nepoznavanje strukture priče nije ono što se može prigovoriti Zoranu Vlahoviću. Zoran Vlahović je moj stari favorit i možda jedini naš SF-mitotvorac, jedini pisac koji se uspješno bakće sa situacijama i likovima većima od života, ali njegovo pisanje nije bez problema. Konkretan problem njegove "Padalice" jest što se perfektan hard-siže jednog budućeg rata i mnoštvo ideja gube ili previđaju u nedovoljno objašnjenim prizorima. Znam da je Vlahoviću jasno što piše, a i prekaljeni ga SF-fan uz malo napora može pratiti, no bojim se kako se namjerniku lakše izgubiti nego naći put kroz Zoranova razdoblja, likove i tehnologiju. Vlahović bi sebi učinio uslugu da ponekad pomisli na tog namjernika, a urednik mu ne bi naudio kad bi mu označio sva mjesta na koja se treba vratiti, udahnuti, i stvar nanovo, čitko ispripovijedati.
Zadnji autor na kojeg ću se osvrnuti je Danilo Brozović. Danilo je u svojoj kaijeri napisao nekoliko vrhunskih ili makar vrlo dobrih novela ("Prsti", "Anne Droid", "Besmrtna Diana"), ali je jednako tako i dobar dio opusa posvetio nekim pucačkim novelama, kiber i inim ratovanjima. Sve takve njegove novele koje sam ikad čitao (a to će reći skoro sve) bile su za tri koplja slabije od odličnih, intimističkih, gore nabrojenih novela, dok su u UBIQ-u objavljeni "Maroderi" jednostavno slabi. Nakon intrigantnih uvodnih rečenica u kojima srećemo bojne svemirske brodove katoličke Crkve u Hrvata, priča vrlo brzo odlazi nizbrdo i pretvara se u najbezveznije napucavanje sa smiješnim i bezrazložnim čudovištima i jeftinim psihologiziranjem, posve zanemarujući svoj polazno zanimljiv religiozni sukob. Umjesto da se ugledao na makar tematski dosljednu religiozno-napucavalačku novelu "Djeca Božja" Dalibora Perkovića, dakle, Brozović kao da se ovdje poveo za Perkovićevim pseudo-SF bezvezarijama iz ciklusa o Quentinu.
I tako, UBIQ je prvoklasno mjesto za susret sa suvremenom hrvatskom fantastičkom prozom i razmišljanjima o SF-u općenito. Neće vam se svidjeti sve, jer ne može, ali ne griješite dušu i ne protežite nesviđanje na projekt koji nam je nužan, dobro zamišljen i čija će se kvaliteta i doprinosi pravilno moći ocijeniti tek kad za koju godinu zaokruži svoje postojanje.
(mcn)
UBIQ na webu: http://ubiq.nosf.net/
Macan na webu: http://darkomacan.com/
|
|
|
< |
listopad, 2008 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Što je BLOGOV KOLAC?
BLOGOV je KOLAC dnevnik čitanja, sa svime što to podrazumijeva. Čitanje je za mene intimna i emocijama nabita stvar te BLOGOV KOLAC ni ne pokušava biti objektivan već se trsi prije svega biti otvoren razgovor s upravo pročitanom knjigom. Kako sam sebi uzeo za pravo da kažem što god mislim i na koji god način, to je dopušteno i u komentarima. Malo koji se briše, i na malo koji se odgovara. Ne zanima me pretjerano dijalog. Moji intimni odnosi su, kako sam već rekao, s knjigama.
|
|