Blogov kolac
četvrtak, 24.04.2008.
Zrcalo
(Dalibor Šimpraga: Anastasia; Durieux, 2007.)Prije nekoliko recenzija pobrojio sam šačicu domaćih pisaca (tri-četiri) za koje znam kako će mi probuditi zanimanje svakom novom knjigom. Ako sam Dalibora Šimpragu iz tog broja bio izostavio - a, bogumi, jesam - onda za to imam polutansko opravdanje: teško je reći kako te zanima nečija svaka nova knjiga kad je čovjek u dekadi ili više pisanja do tada objavio samo jednu. Nu, sad je i taj problem riješen: Šimpraga ima novu knjigu i dobra je. (Digresija: sjedim ja nekidan u "Thaliji" s Tončijem i Darijom pa Darija pita koje sam tri zadnje dobre knjige pročitao. Ja nabrojim onu iz prošle recenzije, ovu Šimpraginu i jednu o kojoj ću možda pisati idući puta. "Je l' ti to nabrajaš sve što si pročitao?", pita Darija. "Ne, al' nabrajam sve što sam dovršio", odgovaram. I eto potencijalnog problema za kolumnu koja se zove "Blogov kolac": ako loše knjige više nemam živaca dovršiti, kako da opravdam naslov, kako da krv poteče niz drvo uz skandiranje raje i na užitak čitatelja? Nije tajna kako su negativne recenzije popularnije - a i lakše za pisanje, bogumi - pa kako da ovaj blog istovremeno zadrži i svoju misiju (dnevnik čitanja) i svoju dvojbenu reputaciju? Ah, dileme, dileme ...) Enivej, Šimpragina dobra nova knjiga. Na svome blogu, Babl je hvali zbog brušene rečenice, slika uhićenih u pravoj riječi. Na promociji je neki profesor, kojem nisam uhvatio ime jer sam pola sata zakasnio kako bih izbjegao govorancije, Šimpraginu prozu hvalio četrdeset i pet minuta (dakle, nisam ih izbjegao) zbog korjenitih veza s Balkanom. Ništa od toga meni nije bilo posebno važno. Ono što mi se prije svega svidjelo u ANASTASIJI bilo je dobro uhvaćeno vrijeme. Ono što me već neko vrijeme muči kod čitanja proze (i ne samo domaće) jest dojam rascjepkanosti. Kao da moderni trenutak onemogućuje knjige koje bi oslikale duh epohe; kao da ni duh epohe kao takav ne postoji već se sastoji samo od milijardi eksplodiranih faseta, od jedinki koje grade svoju istinu tek od šačice fakata koji su im se voljom kaosa našli na životnome putu. Suvremena književnost postala je tako, čini se meni dalje, sve manje Prešernovo zrcalo postavljeno narodu ili svijetu, a sve više pokušaj autora da pronađu bilo kakvu sjajnu površinu u kojoj će im se odraziti lik i makar im na čas dokazati kako postoje. Blogovi su sve više nalik književnosti, jer je suvremena književnost sve više nalik blogovima: pročitajte ovaj zapis ne zato što će vam reći nešto o vama, već zato što će vam reći nešto o meni. Ja. Ja! JA! Prerano je reći kako je ANASTASIJA klasik, a upitno je bih li ja (ja!) klasika umio prepoznati i da me ugrize za dupe. No, ono po čemu mi se Šimpragina knjiga učinila drukčijom od raznih drugih proizvoda trenutka bio je baš osjet prepoznavanja vremena. ANASTASIJA je smještena negdje u ratne devedesete, među skupinu nekih studenata, i za glavnog junaka ima tradicionalnog hrvatskog šmokljana literarnih pretenzija. Ništa od onoga što Šimpraga opisuje iskustveno se ne poklapa s onim što sam ja u to vrijeme proživljavao, ali dojam koji je meni ostao iz tih godina - dojam trčanja na mjestu, dojam nepostojanja sutrašnjice, dojam svijeta koji se razdire u nešto za što me nitko nije pripremio - taj dojam mi se čitajući ANASTASIJU kao maljem u glavu vraća, dok Šimpraga zapravo pripovijeda o nečemu posve drugome, o frustracijama koje su možda njegove, a možda i nisu. Ukinuvši sebe, a pronašavši druge, Šimpraga je, dok se mene pita, napisao jednu od najboljih hrvatskih knjiga o hrvatskoj stvarnosti otkako je - da pretjeram s hrvatstvom ove rečenice do kraja - ove najnovije Hrvatske. Svatko u knjizi, jasno, pronalazi ono što traži - Babl nenapisanu erotsku rečenicu, profesor razgovor s Andrićem - ali meni ništa od toga nije bilo toliko važno koliko činjenica da je Dalibor Šimpraga (da smišljate ime za šmokljana, usput budi rečeno, bolje ne biste smislili) ANASTASIJOM potvrdio kako su te neke nestale godine jednom stvarno postojale, kako nisam sanjao njih, kako onda možda ni sâm nisam san. Dalibore, bogumi, hvala. (mcn) PS Sutra počinje SFeraKon, a moj drugi blog je tute. |