Blogov kolac
utorak, 26.06.2007.
Geek Love
(Michel Houellebecq: ELEMENTARNE ČESTICE (preveo Marinko Koščec); Društvo hrvatskih književnika, 2002.)Razvikane autore nekako nikako ne čitam u trenutku njihove razvikanosti. Dijelom zato što se sporo probijam kroz lektirne mi zaostatke, a dijelom baš zbog rečene razvikanosti. Razvikanost je prisila - "Čitaj odmah, čitaj sad!" - a kako je otpor moja prva (i dugotrajna) reakcija na prisilu, tako nisam Houellebecqa uzeo u ruke kad su ga svi čitali i o njemu raspravljali nego tek neke četiri godine kasnije, kada se kao literarna tema izlizao i kada više nikome nije interesantno o njemu misliti. E da, nisam mudar, ali sam prznica. Bar nešto, je li? Nego, bune se pažljiviji među vama, kako to - četiri godine? Ako je knjiga izdana 2002., a do danas smo skoro pola 2007. potrošili, tada ... E, ali fali vam podatak za potpunu računicu! Knjigu sam, naime, pročitao (i to naglas) prošloga ljeta, samo su se opet upleli zaostatci pa nikako da je zblogam. Te sam tek danas ugrabio pospano jutro kako bih pokušao sam sebi objasniti zašto su mi se ELEMENTARNE ČESTICE toliko svidjele da sam ih čitao naglas (i u tome od slušateljice bio potican) i što mislim da Houellebecq jest. Houellebecqa su, naime, koliko se sjećam, optuživali da je mnogošto: od mizantropa do tek mizogina, od književnog foliranta do literarnog manipulanta (pažljivi čitatelju: prethodnih par riječi birano je po zvuku više no po smislu; oprosti!). Houellebecqa je, u nekom članku u New Yorkeru, popišao i meni dragi Julian Barnes. Houellebecqa sam, dakle, bio vrlo spreman mrziti, jer je tako lakše: previše je knjiga koje bi htjele da ih volimo, previše ih i ovako volimo, svaka koju možemo na brzaka otpisati umanjuje grižnju savjesti pred nepročitanom kulom biblionskom. Otvorio sam ga, stoga, nekoliko puta prije tog sudbonosnog ljeta i tražio mizantropiju, prostačenje radi prostačenja, rubnu i klinički opisanu pornografiju. Nalazio bih ih očekivano brzo, zatvarao knjigu, tužno vrtio glavom, govorio "E, da ...", spremao se vratiti je posuditeljici. Ali nekako nisam bio sretan. Ono, našao sam ono zbog čega ga jedni raspinju, ali nisam ono zbog čega ga drugi brane. Bilo ga je tako lako osuditi da nije bilo zabavno. Htio sam se pomučiti pa sam duboko udahnuo i počeo otpočetka. Te zaključio tri stvari. Prvo: Michel Houellebecq je Francuz. Je, je, smijte se samo, ali nije to bez veze. Kao što jedan agent uzalud pokušava utuviti u moju tupu, balkansku glavu, Francuzi od svoje literature očekuju dokumentarnost i aktualnost. Literatura kao skalpel za vivisekciju svakodnevice, mašta na drugom, trećem, četvrtom mjestu. I bome je Houellebecq dokumentaran te aktualan. Svaki bizarni članak kojeg sam pročitao u zadnjih trideset godina, od blagopokojnog "Izbora" naovamo, kao da je pročitao i on. I više. S tim da sam ja bizaritete potisnuo, a on ih je iskoristio za kačkanje tapiserije zadnje trećine dvadesetog stoljeća koja me dežavujem pucala svakih nekoliko stranica. Michel Houellebecq je Francuz. Drugo: Michel Houellebecq je pisac. Dok se ugibam trulim rajčicama kojima me razočarano obasipate, dozvolite neka pokušam objasniti.Od foliranta i manipulanta - kako sam bio naveden očekivati - pisac se ipak razlikuje u barem dva aspekta: po tome što zna što želi reći i po tome što zna kako to reći. ELEMENTARNE ČESTICE nisu samo jebačina radi šoka i mizoginija radi kontroverze; nisu ni tapiserija radi kačkanja - ELEMENTARNE ČESTICE su vjeran prikaz uma muškarca koji je bio prisiljen odrastati u svijetu za kojeg ga ništa nije pripremilo; muškarca (podijeljenog u dva lika, ali s istim rezultatom, baš kao što one dva elektrona daju isti kvantni rezultat na raznim mjestima u istom momentu neovisno jedan o drugome) kojemu nagoni govore jedno, odgoj drugo, a svijet mu se smije u lice; muškarca koji žene može obožavati ili mrziti, ali ne uspijeva ih voljeti kao ravnopravne. Skalpel je tu zasjekao do kosti: razumio sam hladnoću, razumio sam samotnjaštvo, razumio sam očaj, razumio sam žudnju, sve što je curilo između redaka. A kad curi, znate da je knjiga ipak literatura. Da je Michel Houellebecq pisac. Najposlije, treće: Michel Houellebecq (je, kopipejstam mu prezime, inače svaki put fulam slovkanje) je geek. Opsjednutost trivijom i osjećaj izopćenosti su bili prvi povodi sumnji, ali konačna potvrda je stigla kroz znanstvenofantastični epilog koji opravdava sve što je do tada izgledalo proizvoljno - hladnoću tona i pristupa - koji sve spliće ne samo zadovoljavajuće nego savršeno. Onako precizno kako će samo sebežaleći-sebecijeneći, drugemrzeći-drugeljubeći geek imati volje splesti. Michel Houellebecq je geek, übergeek, najobičnija smrdljiva jedna geekčina. Moj čovjek. (mcn) |