Blogov kolac
petak, 06.04.2007.
Bestseler (32) - Dan muke Gospodnje
Predzadnja tura priča pristiglih na Bestselerov natječaj je pred nama. Ne mogu vjerovati! kako ću, jadan, bez njih? Navukao sam se k'o na loš kokain! Hoću još petsto priča ili moj život neće imati smisla!Enivej: Ima nešto u priči Bolekovo Privatno Carstvo Boli, u ideji pripovijedanja o tranziciji kroz ikonu crtića iz djetinjstva. No, dok dođe do te ideje, priči prođe polovica u uobičajenim opisima degradacije s pomoću eufemizama i viška pridjeva. Također, odsutnost dijakritika je problematična odluka, što se, primjerice, vidi u rečenici "sunce je prije razvaljivalo ionako poprlicno (sic!) ispecenu kozu", gdje samo nagađamo kako je riječ o koži, a ne kozi ... Usprkos (ili: u prkos?) poštenom upozorenju na početku priče, Portret rebela u juznih slavena, s pivom u ruci i uzdignute pesnice! ipak sam pročitao do kraja i nebriga prema pravopisu mi se učinila manjim problemom od korištenja priče za pripovjedanje o bilo čemu iste sekunde kad to autoru padne na pamet. Metoda može biti simpatična, kao što simpatičan može biti i pijanac: jednom u milijun slučajeva i samo na kratko. Čitana odmah iza maločas spomenutog "Portreta", priča Šouwouwuou dr.Uspa autora kojeg znam, činila se kao nastavak, što joj nije pomoglo ... Te je tako Dnevni ljudi, noćni ljudi prva suvisla priča danas, iako možda preduga u svakom svom segmentu ... Gongge je također u redu zamišljena priča, ali problem je kad se radi ovakav kvazi-mit postanka u tomu što on jednostavno ne smije biti predugačak. Narodne priče su suština efikasnosti. Ju, što bih volio da je više današnjih pisaca u mladosti čitalo narodne priče, a ne koga god pretencioznog da jesu...>:) Autor kojeg možda znam poslao je dvije slične priče - Zimski krijesovi i Kuća lutaka - od kojih mi je prva bolja, ali objema malo škodi kićenost na uštrb čitljivosti ... Zato mi je Tražeči Anju (č namjerno) ful dobra. Prolaz. Pisac kojeg ne znam, ali za kojega znam, ne piše elegantno već dosta sirovo. Ali bar piše priče. Goodnight, dear! je inačica poznatog krimić-obrata (iako je dobro ocrtan odnos njega-pisca prema njoj koja bi to htjela biti) ... Plivač je puno bolja, možda malo mrvicu predugog početka (razlog zašto je počeo plivati bio bi potreban u realističnoj priči, ne u metafori života kad početak nije pitanje uzroka ni izbora), a najdraža mi je Palagruža. Prolaz. Plava koverta je stilska vježba koja bi bila malo bolja da je - ni sam ne vjerujem kako ovo govorim - malo duža. Malo složenija. Onako, da baš ne očekujemo sve i da svi likovi malo jače dođu do izražaja ... Konobar se nije pojavio je bila bolja, iako mi se na kraju malo ispuhala, a početak Mog susjeda Džeka Trbosjeka mi je bio mnogo zanimljiviji od onoga što je uslijedilo potom. Autor ima potencijala, ali za sada mi sjedi na gredi i ne znam na koju će stranu pasti. Vesti sa radija je još jedna siva priča, okej napisana, ali neiznimna ... Priča o Dulu Dupencetu je još jedna siva priča, okej napisana, ali neiznimna ... Crvena fotelja - crnobeli fil je još jedna siva priča, okej napisana, ali neiznimna. Bajka o međunožju je kao simpatična, ali preduga, pa na kraju više ni simpatična nije bila ... Me mudruj! je, pak, uspjela biti simpatična do kraja, valjda zato što nije bila preduga ... U Priči iz rata pojavljuju se, zato, Lolek i Bolek u privatizaciji (vidi prvog današnjeg autora) pa sam imao déjŕ vu zbog kojeg me oblio hladan znoj da ću sve ovo što sam danas čitao morati čitati još jednom. Prolaz za "Me mudruj!" (ne kužim naslov). Čak i da su mu radovi valjali (a nisu), autor priča Ništavilo, Tango ili nešto slično i Vladar Septimusa bi trebao znati kako postoji razlog što se tekstovi koji nisu kratke pjesme ne formatiraju centralno. To je jednostavno nečitljivo. A nije posao sudca, ma što tko mislio, da reformatira priče za koje je autor htio da budu nečitljive ... "Vladar Septimusa" je, uz to, posebno kilava jer autor nije u osnovnjaku svladao lekciju koja kaže da samo najveći jadovi razrješavaju priču buđenjem. Zasjeda i Sudar su stilske vježbe, ali stil koji se njima vježba je grozan: kratke subjekt-predikat rečenice sabijene u jednu jedinu ciglu teksta, bez proreda od početka do kraja ... Šuma se od prethodnih razlikuje po tome što je sabijena u tri cigle. Možda bi autor trebao razmisliti o karijeri u zidarstvu? "Opet si pijan", pita Nina u priči Moj ugao, a kad autor odgovori "Malo", Nina će "E, pa vidiš, meni je toga dosta!" I tu se ja od sveg srca složim s Ninom jerbo su tri priče (druge dvije su Kobila u Parizu i Samo su semafori bojili dan) o piscu koji malo piše jer puno pije - stvarno dosta! Autoru, inače, od ruke bolje idu dijalozi nego pripovjedni pasusi koji me uspavaju svaki put. (mcn) |