Blogov kolac
nedjelja, 04.02.2007.
Bestseler - svetak trinaesti
Bez uvodnog filozofiranja danas. Nemam što pametno ni glupo dodati suhoj jednoličnosti sudačkoga posla. Avaj.Nu, zato počinjemo s jednim - tropričašem! Koji samo potvrđuje kako nadasve nema smisla slati tri priče, ako sve tri pate od istih boljetica. A ovdje, doista, sve pogiboše od amputiranih svršetaka ... Kriminal, kad počne, djeluje kao da će iz anegdote o ukradenim ključevima eskalirati u film katastrofe, ali se ipak smiri na crtici iz crne kronike; Pustolov također obećaje više od ponuđenog malograđanskog svršetka; a Zašto je došla policija također se boji odskočiti od svakodnevnoga. Autor ima potencijala kod konstruiranja zapleta (rečenice su mu pitke, činjenične, neambiciozne), ali ne umije zadovoljavajuće poentirati. Narajca te pa ode ... a to frustrira. Iza tropričaša - dvopričaš! Anarchy in LO je odlična priča (iako autora malo muče velika i mala slova) - kontrolirana, proživljena, uvjerljiva, samosvojna i samostojna. Razbija, ali da je i slabija, prošla bi zbog rečenice "Posle osam, samo naša mjuza!" ... Klonja, čitana nakon prošle, djeluje kao ponavljanje riffa (al', jeb'ga, što očekivati od pankera), a i strukturalno je mrvičak slabija jer poentira zadnjom rečenicom, a ne veltšmercom kao prva. Ukratko, jedan od najboljih do sada. Nakon dvopričaša - jednopričaš! Ju, kad bi se taj trend nastavio pa da mi slijedi bezpričaš, a nakon njega ljudi koji će s hrpe odnijeti jednu, dvije, tri priče da ih ne čitam! Smije se sanjati, ne ... Enivej, negdje u "drugoj knjizi" priče Život je muzika, Nirvana po mogućnosti, neka crnooka djevojka poviče "Šta?". "Ništa" odgovori autor pričajući u prvom licu, te tako opiše svoju priču. Koja priča nije jer je ili skup opažanja ili skica za roman. Za naše potrebe, dakle - apsolutno ništa. Pa kad prošlog ni jednopričaštvo nije spasilo, red je da idući ima dvije. Tja ... barem su dobre. Jest, može se reći kako su i Sloboda nema cenu ... ili ima i Vozi Mr. Miško opća mjesta današnjeg gastarbajterskog života, ali napisani su tako da ne smeta ni što je tekst cigla, onako ispovjedno, u dahu, da lakne onome koji je ispričao, a da ni nama ne bude preteško. Jedna bi, mislim, trebala proći, a za drugu ima onaj neki natječaj baš za gastarbajterske jade pa bi autoru trebalo (pre)poručiti da i tamo pošalje nešto (al' ne isto, pravila su takva). Idući je dvopričaš zanimljiv izuzetak. Nakon prve priče, melodramatično-patetične Kako nastaju legende, bio sam ga spreman torpedirati bez milosti. No, iduća priča, Zvala te Marija, bila je u posve drugom tonu i puno bolja. Ne savršena (zadnja dva odlomka su potpuno suvišna i razvodnjavaju posve dobar kraj), ali vrlo dobre premise relativno dobro i odrađene. I dosta za danas. Pravila natječaja su vam tute. Pošaljite što ne napišete, ne šaljite što napišete, dajte, nemojte ... (mcn) |