Blogov kolac
nedjelja, 04.09.2005.
Kvaka devedeset dva
(Boris Dežulović: JEBO SAD HILJADU DINARA; Europapress holding, 2005.)E, najprije tri puta nisam mogao proći onaj uvod od dvije strane, ono nekakvo objašnjenje i zahvalu. Svaki bi mi Božji put pogled odlutao od nezanimanja i konačno sam se prisilio i onda je krenulo bolje. S tim da me i dalje mučio taj uvod u kojem autor kaže da se roman osniva na stvarnom incidentu i bla bla bla. Prvo mi je (kod tog uvoda, je li?) zasmetala pomisao da će knjiga biti neki ozbiljnjak, neka bremenita rekonstrukcija tragedije. "Jednom novinar, uvijek novinar", uzdahnuh tada i nadao sam se samo da će JEBO SAD ... biti čitka kao "Christkind". Onda - kad se knjiga počela ukazivati kao rekonstrukcija komedije - počelo me mučiti nešto drugo: sumnja. Jer, di bi Dežulović iskopao ovakvu knjigu da ju je i tražio? Kakav bi to članak mogle napisati mjesne novine ako je "incident" preživio tek jedan od svih sudionika, a i on je prolupao (ništa vam ne spojlam ovdje, ovo je sve u prvoj rečenici uvoda)? Di bi, jadan ne bio, iskopao sve te dokumentarne detalje zalijepljene na stripovski siže (za ratovanja u Bosni jedinica se Hrvata preobukla u Bošnjake, jedinica Bošnjaka u Hrvate i kako da sad jedni drugima dokažu da su "naši", a ne "njihovi"), a da mu pašu kao da ih je izmislio? Te na kraju, zašto bi mu i kako svjedočanstva (na kojima se zahvaljuje u uvodu) dali ljudi o kojima baš i nije u knjizi napisao najljepše stvari? Tako da sam zaključio (ako je zaključak i pogrešan, moj je) kako se Dežulović poslužio "Fargo" modelom (ili je to "Eco" model, ili je ...) te izmišljenu priču proglasio dokumentarnom kako bi se mogao - zajebavati. A zajebavao se, naravno, kako bi nam pričao o onome što ga muči. Neću tvrditi kako u dušu poznajem povijest ratnog romana (ovaj rat, zadnji) u Hrvata. Sjećam se da sam uredno preskočio onu prvu fazu, pisanu za samog rata (Hitrec, neki dječji ...), te da je Cvetnićev "Kratki izlet" (koji i nije roman već dokumentarac) bio dobar, jednako kao i razni drugi dokumentarni fragmenti rasuti po časopisima. Zanimljiv je zatim bio jedan rukopis dječjeg romana koji, mislim, nikad nije bio objavljen, "Sablja" Ivana Gavrana ima uzbudljivu sarajevsku epizodu uklopljenu u science-fiction okoliš, a i "Cavalcada Nera" Radovana Domagoja Devlića (opet rukopis) mi je bila draga iako možda više zbog Radovana (čije "Štrasere", eto, još nisam pročitao) nego zato što bi bila bitan ratni roman. Zapravo, "Cavalcada" bi (uz "Sablju"?) mogla biti simptomatična zbog nečega drugoga: Radovan je bio na ratištu i pisao je dijelom i o svojim iskustvima, ali je u pokušaju razumijevanja rata pribjegao bio fantastici i mitu. Kako uopće razumjeti rat? Kako ga prikazati? Natrag: Dežulović. Dežulović lukavo smješta svoju priču u najmutniji dio rata: Bosnu. Za Hrvate su bojišta na njihovom terenu sveta i jednoznačna: zna se (khm) tko je tu doma, a tko je nezvan došao i stvari su crno-bijele. Bosna, gledana s ove strane granice, je ćušpajz u kojem nam nije zapravo bilo jasno tko koga ni kada ni gdje ni zašto. U Bosni se, zato, gdje se od jednog brda ne vidi što se iza drugog dešava, može dogoditi bilo kakva priča. Raj za ratne bajke: Bosna. Dežulović (ponovo lukav) ne upliće Srbe (kao vojsku) u priču. Opet, Srbi su iz ovog rata izašli prilično jednoznačno obojeni (gledani s Hrvatske strane, naravno) i staviti Srbina u priču automatski bi dovelo do "navijanja protiv". Muslimane su Hrvati zvali "balijama", ali to je bio tek neki novi animozitet, nešto što se iskušavalo kako će leći, ni za prinijeti generacijskoj reakciji potezanja kame na riječ "četnik". Konačna Dežulovićeva odluka i nije više odluka već priča: napučivši dvije već spomenute jedinice u protivničkim uniformama ljudima koji su prije rata išli na iste utakmice, jebavali iste žene i slušali iste priče, koji ne koriste riječi "Hrvati" i "Muslimani" već "naši" i "njihovi" - riječi koje svakom uhu zvuče kao točno ono što želi čuti - Dežulović je vrhunski pokazao ono što je želio kazati. Da život u ovim krajevima nije puno smisleniji od rata; da je rat samo izlika kako bismo svoj nagomilani jad izlili kroz puščanu cijev; te da ne može to nitko pokušati razumjeti i ostati normalan. Jedini preživjeli koji se, po Dežuloviću, nalazi na promatranju i crta zanimljive crteže tako je, možda, sam autor koji je od pomnog proučavanja ratnog desetljeća pomalo skrenuo i od silne se tuge dao u smijanje. JEBO SAD HILJADU DINARA je odlična knjiga (jest da mi kod sedmog ili osmog od dvanaest flešbeka ta strategija malo dopizdi, ali tada baš naiđe onaj o sigurnom branjenju penala od kojeg se živ upišam pa lakše čitam dalje), pitka kao "Christkind", ali tematski puno jasnija i strukturalno čvršća. JEBO SAD HILJADU DINARA je, za sada, jedino vrijedno što nam je Jutarnji ponudio od "domaćica" (sama incijativa, međutim, izvrsna je bez obzira na rezultate) i možda najbolji ratni roman - u mome skromnom iskustvu - kojeg je hrvatska književnost do sada proizvela. Te još dvije pohvale: knjigu sam pročitao prije skoro tri tjedna i od tada skoro da nije prošao dan a da mi u pameti nije bljesnula ta jebena kula nad tim jebenim grobljem i da mi likova knjige nije bilo barem malo žao. To i: u najavi knjige Jutarnji je bio spomenuo kako je Dežulović knjigu napisao na liječenju od tumora neke vrste pa sam pomislio "Joj, što ću ako knjiga ne valja? Neću ga moći čerečiti, bit će mi ga žao." Ali onda sam je počeo čitati i nisam se, majke mi, ni sjetio da je bolestan dok nisam knjigu odložio. Toliko je zdravo napisana. (mcn) |