candida

jos uvijek pokusavam nauciti...da li mi ide, da li ga spasavam upornom surovom autodestrukcijom? hmm, kad se volim i mrzim. eto jos jedna neprospavana noc (uspjela odspavati izmedju 2-4), kad sam u cetiri ujutro napokon shvatila da nista od prevrtanja u krevetu, krenula sam piti ostatke vina od jucer, nije bilo dovoljno da me uspava, cak ni temazepami vise ne djeluju. a kako da se spasim, kad su mi volja i nada skoro pa nestale. iako pesimisticna, puno se smijem, i kad mi je najgore, uvijek se smijem, ne mogu si pomoci, sve mi je smjesno koliko i tragicno, sama sebi, moja konstantna patetika i zelja za nekim drugim zivotom, ne u ovom usranom gradu, u koji sam pobjegla iz jos usranijeg zagreba. bar mi se tako cinilo, tih davnih dana kad sam jos bila tinejdzerka i pobjegla u obecavajuci bijeli svijet. koji mi nije donio nista osim padanja u najdublje ponore egzistencije, zivota na ulici, stranac medju strancima, borba za koru kruha, bukvalno. i bilo je zabavno i bilo je puno nevjerovatnih ljudi i dogadjaja, ali sad vise nemam snage za prezivljavanje, nekomformista koji je zeljan malo komfora. i sad mi zagreb sve cesce dolazi u misli, i cini mi se tako lijep, cini mi se da sam tamo ipak bila sretna usprkos usranoj politici i malogradjanskim ogovaranjima...a mozda su to samo sjecanja na tinejdzerske lijepe bezbrizne dane, iako mi se onda nisu cinili tako bezbrizni. bah