Danima me je Crni Vrag nosio na njegovim ramenima kao nekakav teret, ali znao sam da to nisam, radio je to iz sažaljenja …
Nakon toliko vremena došli smo do savršene plaže …
Plaža je bila do kuda god seže oko, sami pijesak na kilometre … već je bila pala noć, čini se da smo slijedili noć da nas je ta gospođa dovela do te savršene plaže !
Odmarao se naslonjen na hrpu kamenja, bio je umoran …
Povukao se duboko u mene željan sna …
takvog ga prvi put vidim …
on i san dva nespojiva pojma !
Odlučio sam prošetati plažom, možda potajno pobjeći od Crnog vraga, tko zna …
Krenuo sam …
Korak po korak, stavljao sam nogu ispred noge ispred noge …
činio sam korake …
Razmišljao sam o tome kao da to nikada nisam radio, čak sam si divio …
Pa ja hodam …
Koja glupost !
U neko doba noći sam se okrenuo da vidim gdje sam, i bio sam nigdje.
Iza mene se prostirala plaža a po plaži je mjesec obasjavao moje bose stope. Nebo iznad njih je bilo tamno plave boje sa dozom mističnosti, kao da nešto skriva.
To je on radio, to je njega pratilo … nas
Lagano je vihor micao stabla niz plažu i nosio sitno lišće.
Radio je tako neodoljiv zvuk, šum mora.
Slika iz mojih snova … savršen bijeg od stvarnosti …
Ali ni to nije moglo vječno trajati !
Čim sam to pomislio pojavio se je on …
Malo uvučeno od plaže nalazilo se stablo, ispod njega rupa …
Za razliku od prijašnjih stvari koje sam viđao ove se sjećam kako je nastala …
Nastala je kao fatamorgana usred pustinje, najprije je nastao onaj izlaz topline iz tla kao kada isijava asfalt usred vrelog dana.
A potom se cijela slika isijala …
Bila je to rupa a u rupi položen mrtav dječak …
Imao ja sebi samo bijele hlače, bio je bos … čist prije svega !
Vidjelo se na njemu da nije bio lutalica …
Okrugloga lica … crne kovrčave kose koja mu se spuštala do pola obraza … nosio je svojih 10 – 11 godina.
Oči su mu bile još otvorene … kao da je netko zaustavio trenutak kada je htio dječak nešto reći i isisao mu život.
Sažalio sam se …
Kleknuo sam do njega položio mu ruku na lice i zatvorio u okice …
Pustio sam suzu … osjećao sam se tako usamljeno kao da mi je bio najbolji prijatelj.
Da sam na filmu kada bih ispustio suzu dječak bi oživio … ali nisam bio na filmu !
Ovo je bila stvarnost.
Sjedio sam neko vrijeme kraj njega i pokušao doznati nešto o njemu.
Nisam ga dirao, nisam mu time htio narušiti njegov mir…
Ustao sam i počeo ga pokrivati pijeskom …
Kada sam ga pokrio znao sam da je tim zadnjim zrnom pijeska dječak u meni zamro, uplašen i izgubljen. Više ne pita kuda to idemo.
