O meni...

Zovu me Agićka. Po tome se da zaključiti i moje prezime. A bilo bi i u redu
da vam kažem da se
zovem Lucija. Barem me tako
zovu roditelji. Krsno ime
ne razlikujem od običnog, ali premda se sve
svodi na isto. Mnogi me znaju samo kao Agićku,
ne i kao Luciju. Neki, zapravo većina njih, ne
znaju moje ime.

Volim...

- čokoladu, to je moja
jedina strast
- plesati na kiši, točnije
samo se vrtijeti u krug,
to me čini svježijom,
pametnijom
- tumarati dvorišem bez
ikakve svrhe, to me
smiruje
- buditi se u kasne sate
i šetati po kući, uživam
u nesanici
- mahati rukama i izvoditi
nekakve nejasne rituale,
to je moj ples
- imati pravo, to me
uvijek oraspoloži
- imati pravo i kad
nemam pravo, to
donosi samopouzdanje
- pse, oni te shvaćaju
iako ne razumiju
niti jednu riječ koja
proizlazi
iz mojih ustiju

Ne volim...

- ljude, svi su bahati
i kvare me
- lošu hranu,
od toga pobjesnim
- nervozne ljude, oni
stvaraju nervozu gdje
god se pojave
- sebe, jer ništa ne
radim kako treba :-)

ponedjeljak, 30.06.2008.

STOP!!!...

Budim se...
Razmišljam... čemu? Zbgo čega se jutrom budim?...
Zašto se čovjek mora probuditi,
zašto ne mora ostati u krevetu?...
Zašto u današnje vrijeme moramo raditi
ono što nam drugi govore...?
Da li smo gluhi, nijemi? Možemo li ostati kući,
bez odlaska na posao, u školu, na faks,
kod doktora, van iz kuće, na razgovor, kavu...?
Zbog ovog okrutnog svijeta, eto zašto!
Zbog diktatora koji tu vladaju. Zbog šefova
bez milosti, zbog kamatara, zbog sebe
samoga i straha od drugih. Straha
da nećemo uspijeti,
zbog čega se, ujedno, i ulizujemo.
Ne želim biti diktator niti rob!
Ne želim biti više od toga što jesam!
Ne želim biti manje od toga što jesam!
Ne želim biti ništa ispod niti iznad sebe!
To su moji prioriteti!
I ne želim uspjeti bez njih!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.